Kao netko tko se bavi radom na otkrivanju i uklanjanju uzroka i korijena naših uvjerenja vrlo brzo mi je jasno iza kojeg mojeg straha ili odugovlačenja s nečime se krije podsvjesno uvjerenje koje je duboko u meni i ja ga sama ne mogu dokučiti.

Osim što to vidim iz nekih svojih ponašanja, odluka i akcija koje provodim, a da ni sama ne želim sve to i energetski osjećam.

Što to konkretno znači ispričala budem vam na konkretnom primjeru.

Godinama već radim na sebi. To znači da čitam knjige o psihologiji, kvantnoj fizici, zakonima Svemira, idem na razno razne radionice, završila sam edukaciju za trauma healing, meditiram, bavim se yogom…sve što utječe na nas i naše životno iskustvo, mindful sam već godinama i svako iskustvo koje mi dođe znam sagledati kao lekciju i blagoslov, ne padam u drame iz kojih se ne znam izvući, nisam anksiozna…ali ipak…

Ima momenata kad kao da me neka nevidljiva sila vuče dolje kad želim nešto učiniti. Kao da me energetski lanci drže na mjestu iako znam koji je moj slijedeći korak i on me čak i veseli ali ja ga ne mogu napraviti. Jednostavno ne ide. Nađem izgovor i radim nešto drugo…

To isto mi se dogodilo kad je trebalo promovirati knjigu (self sabotaža na najjače!) koja niti jednu ženu koja je pročitala nije ostavila ravnodušnom…pa ipak…ja šutim o njoj i nikako da je gurnem u prvi plan i dotaknem još više duša s njom.

To isto mi se dogodilo i kad sam krenula tu pisati. Svaki tekst briga o tome jesam li napisala išta pametno i što ja zapravo imam pametno za reći! Moj svjesni um je itekako imao odgovore na ta pitanja i znao je da itekako imam šta pametno za ponuditi ljudima ali ako znamo da 95% odluka dolazi iz nesvjesnog onda i jasno znam zašto sam radije birala ići kuhati ili prati suđe umjesto da napišem nešto što će poslužiti i drugima.

Ulovila sam sebe u sabotiranju i odlučila potražiti uzrok. S obzirom da svaki terapeut/healer/coach (nazovite kako želite to što radim sve se svodi na to da pomažem ljudima doći do punog potencijala) mora imati svog healera išla sam zaroniti u to što me koči.

Odmah mi se u sessionu otvorila slika gdje sam odlučila da to što pričam nema smisla pa je bolje da zašutim.

Evo priče koja mi je vjerno u glavi od kad znam za sebe ali nekako sam je strpala u kategoriju – “smiješno!”, no ako znamo da mozak ima glavnu funkciju zaštititi nas od boli pa samim time iste i slične situacije proglasiti rizičnim i podsvjesno ih izbjegavati, a preživljene traume ili strpati u neku najdublju ladicu koju ne možemo sami niti otvoriti ili ih proglasiti ovako smiješnim ili nebitnim jer smo to preživjeli i možemo dalje.

No, preživjeti ne znači da nam nisu ostale posljedice.

Preživjeti ne znači da nam nisu utjecale na karakter.

Preživjeti ne znači da nismo tada odlučili da neke stvari nisu za nas ili mi nismo dovoljno dobre ili ne zaslužujemo nešto ili nekoga. Bilo to posao, novac, frajer, putovanje…ili šta god mislimo da ne zaslužujemo pa se zadovoljimo sa mrvicama u životu.

Preživjeti samo znači da smo preživjele!!!

Kad jednom krenete raditi na tome da kreirate život iz svojih snova više vas ne zanima to životarenje već život punim plućima. Da bi zrak u potpunosti ušao u pluća moramo se osloboditi podsvjesnih lanaca koja nam sapinju krila i stišću pluća smanjujući nam kapacitet.

Slika iz djetinjstva koju sam odmah vidjela je bio prvi dan škole.

Mala, sretna i sigurna u sebe JA sjela sam u klupu sva uzbuđena i željna novih znanja.

Odmah prvi dan dogodio se reality check…

Učiteljica nas je tražila da nabrojimo u knjizi nacrtane kućanske aparate. Ja sam odmah brže bolje digla ruku jer sve to znam!

I krenula nabrajati: šparhet, frižider, sauger, veš mašina,…

U razredu su se svi krenuli smijuljiti, a učiteljica Anka (Partizanka :-)) je poludila!!! Pukla je! Počela me vrijeđati i iako se ne sjećam što mi je sve izgovorila u seansi sam definitivno mogla opet osjetiti taj njen bijes i siktanje koje je izazvalo u njoj moj purgerski govor.

U tom trenu samo sam željela da zauvijek nestanem. Da me nema! Da me proguta svemir i crna rupa i otfura na neku planetu na kojoj zapravo pripadam. Možda na planetu Purger.

Iako ubacujem humor nije bilo tada uopće smiješno. Humor je nešto što sam shvatila da me drži živom i zapravo uz pomoć njega savladavam teškoće u životu. Nikad ne želim biti žrtva. Nađem se uvijek nećemu za smijati, no…

Sad vam to možda isto izgleda smiješno baš kao što je i meni sa odmakom od xy godina ali zamislite si da ste sada u toj klupi, prvi dan, preplašeni i sami. Morate sjediti na mjestu iako ne znate kako. Ispred vas je strah i trepet kakav je Anka bila. Ni malo empatična ili puna ljubavi. Lupala je uvijek onim ogromnim ravnalom po stolu ne bi li nas smirila. Vukla je dečke za uši i tjerala ih u kut. Klasika školovanja tada. Jednom se jedna curica popišala na satu u gaće jer ju je bilo strah pitati na WC.

Vjerujte mi ja nisam imala pojma zašto Anka bijesni, a svi se podruguju…nisam imala tatu prodavača u Končaru da mi nabroji usisavač, hladnjak, štednjak, mašinu za pranje rublja,…moj je tata bio ekonomist, zafrkant rođen u Zagrebu i nije se bavio time da priča književno. I dan danas govori šrafenciger, šlafruk i ostale germanizme.

U tom trenu preplavljena sramom koji je najtoksičnija emocija i nemogućnošću da si sama izreguliram tijelo i emocije jer sam se osjećala sama protiv cijelog svijeta odlučila sam slijedeće:

“I kad mislim da znam zapravo nemam pojma možda”

“Bolje da šutim jer nemam ništa pametno za reći”

“Nisam dovoljno pametna”

“Sigurnije je da se ne javljam i ne dižem ruku. Šutim.”

“Moram naučiti sve od riječi do riječi kako me Anka opet ne bi ulovila u neznanju”

“Tko sam ja da uopće mislim da znam nešto!”

To je bilo TO! Blokada i energetski ponor u koji me podsvijest svaki put vukla kad bi pomislila da imam nešto pametno za podijeliti svijetu!

U mojoj podsvijesti godinama su kolo vodili ti strahovi da ako kažem nešto izlažem se bijesu i kritici, posramljivanju.

Vjerojatno sam mislila davnih dana da ako odaberem biti dizajner ću toga biti pošteđena no tu sam tek dobijala komentare jer naravno da mi je Svemir opet poslao ljude da raščistim to što nosim u sebi pa sam tako upala među inžinjere koji ne zna dvije boje spojiti ali su si davali za pravo komentirati da nešto ne valja. To im je navodno bio posao. Komentirati kako ne valja to što radim 🙂

Dok ne razriješimo te energetske čvorove u nama možemo mijenjati firme, veze, države ali vjerujte mi, obrazac će vam se stalno javljati i nećete moći pobjeći od njega. Kad vam u jednom momentu dosadi jer vas koči za odlazak na novi nivo je moment da ga se riješite.

Koju ćete tehniku rada odabrati za otpuštanje iz svoje podsvijesti i energetskog polja je na vama. Sve što vas oslobađa i daje vam duboke uvide je Ok. Ja sam probala razno razne tehnike i sad sa klijentima radim često miks svega naučenog ovisno gdje me intuicija vodi.

Nakon što sam postala svjesna podsvjesnih komandi koje moj mozak ima ne bi li me zaštitio od nove sramote i otpustila energiju zatočenu u meni od tog događaja prodisla sam. Pišem sve za mnoge i preiskreno i pre otvoreno ali smatram da samo istina može probuditi do kraja ljude. Samo duboke emocije mogu pokrenuti procese koji su nam potrebni da spoznamo svu svoju snagu i moć koju imamo. Samo uranjanjem u dubine sebe možemo spoznati i potpunu dubinu svemira i života. Sve ostalo je samo površinsko grebuckanje i mazanje kože kremicom bez da se pitamo, a koji je razlog da nam izbija taj osip? Koji je razlog da nas pere anksioznost od javnog nastupa?

Možda je i vas neka Anka davno posramila toliko da ste željele nestati…

A ja sad živim ovo:

SLOBODNA SAM IZREĆI SVOJU ISTINU BEZ STRAHA I USTRUČAVANJA. HRABRO DIJELEĆI SVOJU ISTINU POTIČEM DRUGE DA UKORAČE U SVOJU VLASTITU AUTENTIČNOST.

Svi odgovori leže u nama…baš kao i moć i tajne Svemira…

I AM DIVINE LOVING FORCE…AND SO ARE YOU!