Možeš li nam ispričati svoj put od studija teologije i mirovnih studija do trenerice nenasilne komunikacije? Što te najviše oblikovalo?
Teologiju sam upisala 2018. u Zagrebu, a diplomirala sam doslovno prije neki dan. Maksimalno sam iskoristila sve studentske mogućnosti koje su mi se nudile u obliku apsolventskih godina i posvetila taj period na dvjema apsolventskim godinama oblikovanju ove ideje radionica nenasilne komunikacije koje danas provodim. Između ostaloga, na apsolventskoj godini sam upisala i Mirovne studije u Zagrebu i tako dodatno dobila smjer za dalje jer sam tamo
upoznala zaista puno kvalitetnih osoba i naučila jako puno važnih stvari kada je riječ o nenasilnoj komunikaciji, borbi za ljudska prava, aktivizmu i ekologiji. Tijekom cijelog diplomskog studija sam upisivala razne edukacije iz nenasilne komunikacije i stvarno sam osjećala da sam spremna za taj put. Najprije sam radionice provodila samo za djecu i mlade u školama, a kasnije i u poslovnim odnosima kako je interes sve više rastao i među odraslima.
Koji je bio ključni trenutak kad si shvatila da želiš posvetiti karijeru nenasilnoj komunikaciji i edukaciji?
Bila je to kombinacija više trenutaka i razloga, ali zbog vlastitog iskustva prolaska kroz vršnjačko nasilje osjećala sam potrebu pružiti djeci i mladima danas barem dio onoga što vidim da im je potrebno, a ni ja u njihovim godinama isto nisam dobila. S druge strane, komunikacija mi je oduvijek jako važna i primjećivala sam na mjestima gdje sam radila da je to bio najčešći kamen spoticanja za rast i zadovoljstvo tima, da su ljudi jako često davali otkaz
upravo zbog te komunikacije i osjećaja da ne pripadaju, da im se ne dozvoljava da rastu i razvijaju u karijernom smislu.
Kako izgleda tvoj program radionica nenasilne komunikacije – koje teme najčešće obrađuješ i s kojim dobima?
Teme koje nedvojbeno najčešće i najviše obrađujemo su JA govor i izražavanje svojih potreba, zatim zauzimanje za sebe i postavljanje zdravih granica. Radionice su koncipirane tako da je fokus na vježbama iz kojih sudionici onda mogu crpiti nekakve svoje vlastite uvide.
Nikako nisam htjela radionice na kojima bih predavala ili listala prezentacije, nego žive razgovore, diskusije i razmjenu osobnih iskustava i uvida.
Koji su najveći izazovi pri radu s mladima?
Prije bih rekla da ti izazovi postoje s odraslima. S mladima je sve tako jednostavno i jasno, njima kada se nešto ne sviđa vrlo otvoreno to daju do znanja. Odrasli dolaze svatko sa svojim postojećim konfliktima, što unutarnjim što onima s posla ili iz obitelji i to ih možda ponekad najviše koči.
Kako pomaže razumijevanje obrazaca komunikacije u obitelji i društvu u izgradnji zdravih odnosa?
Obrasci komunikacije su s razlogom postojeći kod svakog od nas; no nismo ih svi i svjesni. A način na koji komuniciramo ljudima daje do znanja što mislimo, koliko ih poštujemo, koliko su nam važni. Čini mi se da isto vrijedi i za komunikaciju sa samima sobom – pretjerana samokritičnost gotovo uvijek se prelijeva i na odnose s drugima u obliku te iste kritičnosti ili nekih možda čak i konfliktnih situacija.
Koje konkretne tehnike ili vježbe iz tvoje prakse može svatko primijeniti u svakodnevnoj komunikaciji, posebno u konfliktima?
JA govor, odnosno JA poruke, zatim prisutnost u komunikaciji, aktivno slušanje sa parafraziranjem. Sve je to dio nenasilne komunikacije i vrlo, vrlo važno a ne zahtijeva previše truda biti za početak prisutan i aktivno slušati u dijalogu s drugima.
Kako reagiraš na situacije govora mržnje, diskriminacije ili verbalnog nasilja – osobno i u edukacijama?
Na svojim radionicama nisam svjedočila takvim situacijama, a u svakodnevnom životu su razni načini kako na to reagiram. Ako je u pitanju virtualni svijet, brišem takve komentare, ne ulazim u rasprave jer su to najčešće lažni profili – primjerice na TikToku i Instagramu. U stvarnom kontaktu s ljudima koji nekoga diskriminiraju uvijek nastojim dati do znanja „gdje ja stojim“ po pitanju toga i što podržavam, da ne želim biti dio razgovora ili druženja koja su
fokusirana na to da se nekome radi iza leđa, da se širi mržnja ili diskriminacija prema bilo kojoj osobi.
Koje promjene želiš vidjeti u sustavu edukacije i kako bi školama pristupila uvođenju nenasilne komunikacije?
Puno toga bi se dalo mijenjati, ali bilo bi za početak pravo osvježenje da građanski odgoj dođe u sve osnovne i srednje škole u Hrvatskoj i postane bitan predmet kroz kojega bi se onda moglo raditi na nenasilnoj komunikaciji i raznim temama koje su zaista bitne za mentalno zdravlje, za društvene odnose, izgradnju odnosa općenito.
Što te najviše veseli kad vidiš da “klikne” kod učenika ili sudionika?
Joooj, puno toga! Ali najviše me veseli kada vidim da je netko čuo neku rečenicu za sebe koja ga je dirnula, utješila, osnažila ili da su na mojoj radionici jednostavno dobili razumijevanje koje su dugo čekali i nisu dobivali u svojim odnosima. Sjećam se na jednoj radionici kada mi je jedna profesorica rekla da joj se plače koliko se po prvi put osjećala „viđeno“ i kao da ju netko razumije. Jako mi znače takve povratne informacije.
Gdje vidiš svoju misiju dalje?
I dalje ju vidim kako u radu s djecom i mladima, tako i u radu s odraslima na poslovnim odnosima. Shvatila sam da je to neodvojivo, jer nije dovoljno ulagati u mlade ako mi odrasli nastavimo po starom. Mi smo taj primjer od kojih djeca uče gledajući nas. Oni su naš odraz.
Kako održavaš vlastitu emocionalnu ravnotežu i “unutarnji mir” dok radiš s teškim temama? Imaš li neke rituale prije ili nakon rada s ljudima?
Općenito, jako mi je važna geštalt psihoterapija. Krenula sam na nju s 25 godina i još uvijek se i danas, pet godina poslije, nađem u situaciji gdje vidim koliko mi je pomoglo što sam taj neki klupko raspetljala s terapeutom. Kad god mi se događa neka preplavljujuća situacija vidim koliko mi je psihoterapija pomogla, jer se u potpunosti promijenio moj unutarnji narativ. A prije samih radionica jako mi je važno da sam naspavana, zvuči kao nešto banalno,
ali nikada radionice ne vodim umorna ili nepripremljena. Psihički se „isključim“ od sveg drugog što se događa da bih mogla biti apsolutno prisutna na radionici koju vodim.
Još si mlada ali ako ikada razmišljaš o tome kako bi željela živjeti i osjećati se u drugoj polovici života što bi rekla da su te neke ključne stvari za doživjeti dugu, sretnu i zdravu starost?
Ne zaboraviti brinuti o sebi dok brinemo o drugima, a isto tako i dok radimo s drugima. Jako puno žena iznad 50-60 godina mi često pričaju o tome kako su cijeli život druge stavljali ispred sebe i svojih potreba, jako puno tih žena danas je bolesno, nikada se nisu uspjeli baviti svojim hobijima niti ostvariti svoje želje, čak niti zadovoljiti svoje osnovne potrebe jer su pazili da su svima drugima zadovoljene njihove potrebe. I strašno me to boli čuti, jako me
rastužuje što se ženama često „nabija“ krivnja ako misle na sebe da su sebične, ali to nije istina. Briga o sebi nije sebična, ona je neophodna, to je formula kako da ostanemo zadovoljni i zdravi.
Gdje te ljudi mogu pronaći?
Na Instagramu i na TikToku pod dialogus.hr ili na LinkedInu pod Ana Tomić.
Hvala ti Ana na ovom inspirativnom razgovoru!
Tekst: Martina Komerički
Cijela podcast epizoda s Anom 👇🏻
