Draga Zorana,
ti si na svoj put heroine krenula u trenutku koji si opisivala i u našem podcastu, kad su ti doktori doslovno rekli da se oprostiš od svega što si do tada radila. Opiši i našim čitateljicama što je i koliko davno bilo i kako si se iz cijele situacije mentalno i fizički izvukla?

Koliko god da si spremna čuti „istinu“ i kada te suoče s tom „istinom“, uvijek te protrese “ono nešto” što nisi očekivala i što te ipak izmjesti iz sedla i baci na zemlju dok tvoje emocije divljaju kao pomahnitali konj. Istina najčešće pogađa direktno naš strah, bijes, tugu i nelagodu jer ruši iluzije i prisiljava te da se suočiš sa stvarnošću.
Rečenica “Polomili ste pubičnu kost. Nije napukla – polomljena je kao udica!“ u meni je prvo izazvala nevjericu, zatim nelagodu i šok. Tek kada sam došla kući osjetila sam bijes i frustraciju jer je doktor bio izričit kada sam odbila operaciju i hospitalizaciju – tri mjeseca ležanja u krevetu s fiksiranom karlicom, hod uz štake samo do WC-a i natrag i to je to! Nakon toga – oprosti se sa svim onim što si radila, ovo je ozbiljna povreda – brujale su mi riječi doktora u glavi kao bušilica!

U to vrijeme, a to je bilo 2015. godine, bila sam u top formi, radila posao trenerice koji sam zaista obožavala, kao i danas naravno. Radila sam s toliko ljubavi da mi i po nekoliko treninga dnevno sa ženama nije predstavljalo nikakav problem. Držala sam i individualne i grupne treninge, igrala folklor, išla na tečaj pole dancea, imala dva tinejdžera u kući čijim se obavezama trebalo svakodnevno baviti… Ne, to nije bila rečenica koju sam htjela čuti i jednostavno se s tim nisam pomirila.

Ispoštovala sam medicinsku proceduru koja mi je bila naložena. Nakon tri mjeseca ležanja u krevetu, muž me odvezao u našu kuću na moru. Sjećam se da smo morali spustiti sjedalo tako da sam više ležala nego sjedila. Svako truckanje me i dalje probadalo kao da mi netko nož zabada između nogu. Ali istrpjela sam i taj put jer sam znala da ću tamo, na moru, moći sebi pomoći kada se fokusiram na sebe i na ono što treba popravljati.

Tamo sam se, naoružana štakama i beskrajnim strpljenjem, posvetila svojoj povredi i rehabilitaciji. Sama. Bez fizikalne terapije, bez ikakvih drugih procedura. Samo volja, želja, strpljenje i pažljivo osmišljen plan koji sam sama napravila kako bih što prije prohodala i vratila se svojim aktivnostima. Poslije dva mjeseca vratila sam se treninzima, folkloru, pole danceu, obavezama oko djece, nastavila raditi sve ono što sam i do tada. Pregazila sam u tom trenutku ne samo sve doktorske dijagnoze i prognoze, već i svoje granice.

Sad kad gledaš unatrag na sve proživljeno, diviš li se sama sebi s obzirom na to da si potukla doktorske prognoze i bolje si nego većina žena tvoje dobi koje nisu prošle ništa slično teško?

U to vrijeme, kada se sve to izdešavalo, nisam to tako promatrala. Nisam se divila sebi jer sam nekako bila sigurna da ću to izgurati kao što sam izgurala i prethodne dvije nezgode pri padovima, kada sam povrijedila kralježnicu i kralješke. Tek kada su 2018. godine na “naplatu” došle upravo te povrede, kada mi se oduzela lijeva noga i kada mi je poslije operacije doktorica rekla da sada definitivno nema više ništa od fitnessa, ali da ipak sve ovisi o meni… E tek tada sam sjela i razgovarala sama sa sobom, da vidim što to do tada nisam vidjela, a toliko puta me opominjalo da moram stati, što to nisam prepoznala kao signal koji mi je tijelo slalo…

Tada sam okačila na čiviluk sve doktorske dijagnoze koje su vrištale s papira “gotovo je, sada je stvarno gotovo, opameti se”, ponovno preuzela stvar u svoje ruke i krenula doslovno od nule!

Učila sam ponovno disati, hodati, ustajati, sjedati, ležati, učila kako ponovno skakati, kako vježbati, plivati… Ali učila sam i kako prepoznati što mi tijelo govori, koje mi signale šalje, koje sam to potisnute negativne emocije pretvorila u tempirane bombe, učila kako razmišljati, izlaziti iz okvira i predrasuda, mijenjala uvjerenja, način razmišljanja, stvarala potpuno nove neuronske putove… Najzad, koliko god da sam mislila da poznajem sebe – ponovno sam se upoznavala sama sa sobom!

E toj novoj osobi se divim! Ona se počela rađati 2015. godine nakon povrede pubične kosti, ali kako nisam dobro „pročitala“ poruku, tijelo me ponovno opomenulo i ona se konačno rodila 2019. godine.

Koliko nam “glava” igra igru vezano za to koliko nam je tijelo zapravo zdravo?

Mnogo. A ja bih tu još dodala i koliko je tijelo zaista „bolesno“. Jer kronični umor, na primjer, hormonski poremećaji, neke neobjašnjive tegobe koje imamo, problemi s probavom, kožom, imunitetom… sve te „bolesti“ imaju sve češće ne samo fizičku osnovu nego i emocionalnu. Danas imamo i znanstveni pristup koji se zove psihosomatika i bavi se proučavanjem veze između uma i tijela. Brojna istraživanja i studije dokazale su kako naša psihološka stanja i emocije direktno utječu na fizičko zdravlje.

Koje su, prema tebi, najveće prepreke s kojima se žene danas suočavaju kada žele promijeniti svoje navike ili poboljšati kvalitetu života?

Uvjerenja. Stavovi. Ali isto tako i odsustvo tjelesne svjesnosti. Tu prije svega mislim na svjesnu percepciju tjelesnih senzacija, disanja, mišićne napetosti i unutarnjih osjećaja. Ako toga nema, onda to treba naučiti. Tjelesna svjesnost je važna jer na taj način bolje reguliramo stres, povećavamo samosvijest i kontrolu emocija.

Studio koji sada vodiš zove se Status X. Slažeš li se s onim što često danas čujemo – da moraš imati neki “status” da bi si financijski mogao priuštiti sve ono što je potrebno kada je u pitanju zdravlje našeg tijela?

Ne, apsolutno ne! Status uopće nije bitan. Vlada predrasuda da ako imaš novca i neki „status” u životu, lakše si možeš priuštiti coacha koji će te voditi i pomoći da uspostaviš i održiš blagostanje tijela i uma, kupiti skupu suplementaciju ili plaćati skupe treninge. Koliko samo puta čujem – nemam ja novca za skupe doktore! Pa i ne treba ti! Imaš sebe. Imaš svoje tijelo i svoj um. Imaš prirodu koja te okružuje, kakva god da je. Ono što je „najskuplje“ u cijelom tom procesu je tvoje zdravlje i suočavanje sa sobom na najdubljoj razini – kroz prisutnost, vježbe i osvješćivanje procesa koji će osloboditi unutarnju inteligenciju tijela da samo pronađe put ka zdravlju.

Ok, uvijek je lakše kada imaš nekoga tko će ti pokazati kako i voditi te kroz proces, ali ako ni za to nemaš mogućnosti, onda pomoć potraži na internetu. Danas je toliko toga dostupno i na dohvat ruke – i reći ću slobodno, iako će me mnoge kolege možda podozrivo komentirati, imate toliko besplatnog materijala i webinara na tu temu, pa izvolite!

Isto tako imaš i program pod nazivom Tvoj wellness trener. Kako definiraš wellness i koja je ključna razlika između običnog vježbanja i pravog wellness pristupa?

Da, wellness je širi pojam od fitnessa i označava svjesnu, proaktivnu težnju prema uravnoteženom stanju fizičkog, mentalnog, emocionalnog i duhovnog zdravlja, a ne samo odsutnost bolesti. Moj program Tvoj wellness trener upravo je to – holistički stil života koji spaja „well-being“, odnosno blagostanje, i „fitness“, tj. fizičku spremnost kako bi se postigla ravnoteža duha i tijela.

Pritom kroz program nastojim naglasiti osobnu odgovornost za vlastito zdravlje. Jer da bi netko bio fizički zdrav, treba imati i mentalnu jasnoću, emocionalnu stabilnost, biti duhovno ispunjen i socijalno povezan, jer izoliranost nužno ne vodi u introspekciju.

Također, to je program koji vas kroz proaktivan proces osnažuje da svjesno preuzmete kontrolu nad svojim odlukama, prehranom, vježbama i mentalnim aktivnostima kako biste spriječili bolest, a ne liječili posljedice. Meni je osobito važan dio povezivanja s prirodom jer nas to uči kako da u današnjem stresnom i užurbanom vremenu postignemo ravnotežu kroz pokret, pravilnu prehranu i osvješćivanje.

Zato klijenti koji se prijave za ovaj program provedu sa mnom neko vrijeme u Crnoj Gori na moru, gdje se fokusiramo na sve ove aspekte. To nije retreat, to je početak novog poglavlja svjesnog života. To je za mene ključna razlika između običnog tjelovježbanja i wellness pristupa.

Što uopće znači prvi korak prema promjeni – što najčešće ljudi propuštaju ili ne rade kada žele promijeniti navike?

Nisu iskreni prema sebi – to je u osnovi i prvo na mojoj listi opažanja što ljudi čine, odnosno ne čine, kada žele nešto promijeniti. Znaju da bi trebali nešto promijeniti, a duboko u sebi nisu sigurni da to zaista žele. Oslanjaju se samo na snagu volje i disciplinu, a zaboravljaju da je mnogo teže naviku mijenjati u istom okruženju ili u istim situacijama u kojima je nastala.

Htjeli bi sve i odmah, što mozak definitivno doživljava kao stres. Bolje je početi s novim “mikro navikama” kojima ćemo, barem u početku, zamijeniti neku lošu naviku – na primjer popiti čašu vode umjesto koka-cole ako smo žedni ili prošetati do trgovine umjesto sjesti u automobil ako želimo započeti s navikom hodanja.

Naposljetku, nestrpljenje je nešto što ih ometa na putu promjene – živimo u instant dobu i sve želimo odmah, a to se na navike ne odnosi. Istraživanja pokazuju da je za trajnu promjenu životnog stila često potrebno i do 90 dana dosljednosti.

Što bi poručila onima ženama koje nikada nisu bile aktivne vježbačice, a sada stalno slušaju da, ako ne krenu vježbati, starost neće biti ugodna?

Potrebno je „prevariti“ mozak, pribjeći nekim, da tako kažem, neurološkim trikovima jer se mozak boji velikih promjena i ima strah od nepoznatog. Uostalom, to prati svakoga od nas.

Što ja u takvim slučajevima kažem svojim klijentima? Naučim ih pravilu 5 sekundi koje prekida ciklus pretjeranog razmišljanja. Zatim smanjujemo otpor prema velikim promjenama – na primjer, dok kuhamo kavu, napravimo 10 podizanja na prste. U mozgu već postoji neuronski put za kuhanje kave pa novu radnju prihvaća kao produžetak stare i ne buni se, jer otpor nastaje kada novi zadatak prepoznaje kao prijetnju.

Ima tu još mnogo trikova kako „prevariti“ mozak i natjerati sebe da se upustimo u nešto što nam je do sada bilo „špansko selo“. Ali ono što svaka od nas može učiniti jest fokusirati se na ZAŠTO želim nešto promijeniti, a ne na ŠTO.

Dugoročna promjena dolazi iz unutarnje motivacije – na primjer, kako će ta promjena utjecati na vaše zdravlje, odnose s drugima i slično. Treba osvijestiti koje su to realne prepreke – ali zaista realne – i kako ih prevladati. Možda se prisjetiti ranijih uspjeha, kada smo u nečemu ustrajali i bili zadovoljni, jer to aktivira neuronske mreže samopouzdanja. Čak i male, kreativne nagrade mogu biti produktivne.

Imaš li neku preporuku za žene iznad 45 godina – koji je minimum vježbanja i kakvog tipa da bi dočekale zdravu starost?

Dva do tri puta tjedno trening koji potiče vitalnost, snagu, kondiciju i fleksibilnost. To može biti pilates, joga, ples, planinarenje ili neka body tehnika koja nas usmjerava na svjesnost i kontrolu pokreta, na osluškivanje tijela.

Dodala bih i dovoljnu količinu vode koju treba popiti tijekom dana – i to obavezno!

Uvijek preporučujem da se prije odlučivanja za neki oblik vježbanja prvo konzultirate sa stručnjakom koji će na temelju antropometrijskih testova utvrditi vašu fizičku i mentalnu spremnost i pomoći u odabiru treninga. Nije svaki trening za svakoga i nije svaki trening za svaku dob, bez obzira na želje.

Što bi savjetovala ženi koja se “osjeća preplavljeno” ili bez motivacije da počne brinuti o sebi?

Slušaj svoje tijelo. Osvijesti ga. Svjesnost je preduvjet da bismo mogli napraviti promjenu. Poslušaj tijelo – što ti ima za reći? Zapitaj se: što mi govori moje tijelo? Ne moraš izgledati kao mis svijeta niti kao manekenka s modnih pista da bi bila zadovoljna.

Tijelo je samo odraz tvog unutarnjeg stanja i zato ne ignoriraj poruke koje ti šalje. Svaka glavobolja ti nešto govori, svaki bol u leđima ili koljenima, smrznuto rame ili bolni kukovi. Ako si izgubila glas ili više ne uživaš u seksu, ako imaš želju za slatkim ili se prejedaš, odbijaš hranu ili imaš zatvor…

Sve su to poruke tvog tijela koje ti najprije šapuću, a zatim počinju glasno govoriti. Ne dopusti da počnu vrištati jer tada već imaš ozbiljan zdravstveni problem koji ćeš morati rješavati. Ništa nije tako dragocjeno i skupo kao tvoje zdravlje. Što je tebi važno?

Za kraj, gdje te žene mogu pronaći i kako raditi s tobom?

Sa mnom mogu raditi online i uživo u mom studiju u Beogradu, u Surčinu. I online i u studiju imam mnogo programa koji se mogu podvesti pod zajednički naziv zdravstveni fitness, ali to je prije svega holistički pristup osobi iz kuta tijela, uma, emocija i duše. I svaki je poseban na svoj način.

Na društvenim mrežama možete me pronaći na Facebooku i Instagramu kao @zorana.stakic. Iako u posljednje vrijeme ne objavljujem mnogo jer sam posvećena klijentima, odgovaram na direktne poruke koje dobijem u inbox.

Oni koji žele saznati na koji način radim i kako pomažem ljudima da se izbore sa svojim problemima, a nemaju društvene mreže, mogu mi pisati na zorana.stakic@gmail.com.

Hvala ti Zorana što si bila naša gošća i pokazala našim čitateljicama što je sve moguće i koliko smo moćne!

Intervjuirala: Martina Komerički

Fotografije: privatna arhiva sugovornice

🎙️Podcast s Zoranom pogledajte na linku 👇