“Dobro sam.” Koliko ste puta izgovorile tu rečenicu dok je unutra bjesnila potpuno drugačija istina? Poznaje je gotovo svaka žena – trenutak kad progutate suzu na obiteljskom ručku, kad se nasmiješite umjesto da kažete da vas je nešto duboko povrijedilo, kad odglumite mir jer je “sada jednostavno nije vrijeme” za vlastite osjećaje.

Zanimljivo je da se upravo u perimenopauzi mnogim ženama ta strategija prestane isplaćivati. Kao da tijelo, nakon desetljeća guranja vlastitih potreba na dno popisa, jednostavno više ne pristaje šutjeti. Bolovi u ramenu koji se pojave niotkuda, iznenadne upale, dijagnoza autoimune bolesti koja stigne “bez razloga” – no u pozadini takvih simptoma nalazi se dugogodišnji obrazac potiskivanja koji je tijelo, na kraju, prestalo moći nositi samo.

Nije slučajno što se ovaj period života tako često poklapa s prvim ozbiljnim signalima tijela. Perimenopauza sa sobom nosi i prirodan pad tolerancije na kompromise koji su nekad djelovali podnošljivo – kao da hormonske promjene istovremeno smanjuju kapacitet za daljnje potiskivanje, prisiljavajući ženu da se napokon suoči s emocijama koje je godinama uspješno zaobilazila. Mnoge žene to opisuju kao osjećaj da više jednostavno “ne mogu” glumiti da je sve u redu, čak i kad bi to prije bez problema uspjele.

Kako emocije postaju molekule

Ideja da emocije “utječu” na zdravlje dugo se doživljavala kao mekana, gotovo ezoterična tvrdnja. No psihoneuroimunologija, znanstvena disciplina koja proučava vezu između živčanog, hormonalnog i imunološkog sustava, danas nudi konkretan, mjerljiv mehanizam koji tu vezu objašnjava.

Emocionalna bol registrira se u mozgu u gotovo identičnim područjima kao i fizička ozljeda – neovisno o tome dolazi li ta bol iz posjekotine na prstu ili iz odbačenosti koju je netko doživio. Kada se emocija poput duboke tuge, srama ili bijesa ne prepozna, ne izrazi i ne “obradi”, tijelo ostaje u stanju alarma. To se očituje kontinuiranim lučenjem upalnih tvari koje, u akutnoj situaciji, mobiliziraju obranu, ali u kroničnoj, produljenoj situaciji polako oštećuju zdravo tkivo diljem tijela.

Ova kronična, niskorazinska upala nije bezazlena pozadinska buka. Ona narušava sposobnost imunološkog sustava da razlikuje “svoje” od “tuđeg” tkiva – proces koji stručnjaci nazivaju imunološkom samotolerancijom. Kada ta granica popusti, imunološki sustav može početi napadati vlastito tkivo tijela, što je temeljni mehanizam autoimunih bolesti.

Zašto žene češće pate od autoimunih bolesti

Statistika je, otrežnjujuća: čak osam od deset osoba s dijagnosticiranom autoimunom bolešću su žene. Taj podatak teško je objasniti isključivo genetikom ili hormonima. Sve više stručnjaka upozorava da značajan dio odgovora leži u društveno naučenom obrascu koji bismo mogli nazvati sindromom udovoljavanja drugima, ili “sindromom brižnice” – kroničnom navikom stavljanja tuđih potreba, osjećaja i udobnosti ispred vlastitih, do te mjere da vlastite emocionalne i fiziološke potrebe postaju gotovo nevidljive, čak i samoj osobi.

Prema dr. Gaboru Matéu, žene čine oko 70 do 80 posto oboljelih od autoimunih bolesti. U svojoj knjizi Kad tijelo kaže NE (When the Body Says No) i u brojnim razgovorima govori o povezanosti kroničnog stresa, emocionalnog potiskivanja i bolesti. Njegovo objašnjenje nije da su žene biološki „predodređene“ za autoimune bolesti, nego da ih društvo češće od muškaraca odgaja i potiče da svoje potrebe stavljaju iza potreba drugih, budu „dobre“, ne razočaravaju druge i potiskuju zdravu ljutnju. Maté smatra da takvo dugotrajno samopotiskivanje i preuzimanje tuđeg emocionalnog tereta može imati posljedice na fiziologiju i imunološki sustav. Kako je rekao u jednom od svojih podcast gostovanja, žene su u toj kulturi posebno naučene „potisnuti zdravu ljutnju“ i biti one koje brinu o potrebama drugih.

Znakovit uvid u dugoročne posljedice potisnutih emocija donosi i poznata studija CDC-a i Kaiser Permanentea o štetnim iskustvima iz djetinjstva (ACE studija), jedno od najopsežnijih istraživanja veze između ranih emocionalnih trauma i kasnijih kroničnih bolesti u odrasloj dobi. Rezultati pokazuju jasan, gotovo linearan odnos: što je više neobrađene emocionalne boli osoba nosila iz djetinjstva, veći je rizik od kroničnih upalnih i degenerativnih bolesti desetljećima kasnije, kao i od ranije smrtnosti. Ovo ne znači da je bolest sudbinski zapisana za svakoga tko je imao težak život; znači da je emocionalno nasljeđe biološki relevantno, ne samo psihološko.

Dr. Christiane Northrup u knjizi Boginje ne stare opisuje i vlastito iskustvo – razdoblje takozvanog “zamrznutog ramena”, bolnog stanja ograničene pokretljivosti zgloba koje ju je zadesilo naizgled niotkuda, dok je jednostavno posezala za komadom drva. Budući da nije bilo ozljede koja bi to objasnila, posumnjala je da je uzrok emocionalne prirode. Kopajući dublje, prepoznala je da nosi dugogodišnji, nikad izgovoreni bijes prema ocu zbog bolnih komentara iz prošlosti, kao i tugu zbog emocionalno nedostupnog muškarca u svom životu – slojevi koji su sezali sve do srama iz ranijeg braka, gdje ju je bivši suprug kritizirao zbog izgleda. Prema njezinu opisu, bol i ograničena pokretljivost gotovo su se u potpunosti povukle unutar dva tjedna nakon što je svjesno i tjelesno proradila taj potisnuti bijes i žalovanje, a potpuni opseg pokreta vratio se unutar mjesec dana – umjesto da nastavi funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo.

Tehnika oslobađanja bijesa i tuge

Ako prepoznajete ovaj obrazac u sebi, dobra vijest je da postoje konkretne, sigurne tehnike somatskog oslobađanja emocija – načini da se nakupljena energija bijesa ili tuge fizički izrazi i otpusti, umjesto da ostane zarobljena u tkivu.

Jedna jednostavna, ali iznenađujuće djelotvorna vježba, koju spominje i duhovna voditeljica Jill Rogers iz pokreta Unity, jest fizičko udaranje smotanim ručnikom o čvrstu površinu (poput vrata ili zida) uz glasno izgovaranje bijesa, s praznom stolicom ispred sebe kao simboličnim mjestom osobe na koju je bijes usmjeren.

Praktični koraci prema iskrenijem odnosu s emocijama

Osim strukturiranih vježbi, korisna je i redovita, sirova praksa pisanja – zapisivanje bijesa ili tuge bez ikakve namjere da to itko ikada pročita, ponekad i uz simboličko uništavanje papira nakon pisanja, kao gestu otpuštanja. Somatski rad s tijelom, bilo kroz masažu, jogu usmjerenu na oslobađanje napetosti ili rad s fizioterapeutom specijaliziranim za traumu, pomaže osloboditi napetost koja se u mišićnom tkivu zadržava godinama.

Jednako je važno postaviti jasne granice prema odnosima koji sustavno crpe energiju, osobito onima u kojima se od vas očekuje da uvijek budete ta koja popušta, razumije i prešućuje vlastite potrebe zarad mira. Granica nije čin sebičnosti, nego čin osnovne fiziološke zaštite – tijelo koje prestane sve gutati u tišini ima priliku prestati i s tihim, kroničnim upalnim odgovorom.

Kako prepoznati vlastiti obrazac

Potiskivanje emocija rijetko izgleda dramatično. Češće je riječ o tihim, gotovo automatskim reakcijama koje s vremenom postanu toliko uobičajene da ih više ni ne primjećujemo kao izbor. Jedan od prvih znakova jest osjećaj fizičke napetosti koji se pojavi u trenutku kad biste trebale reći nešto neugodno – stezanje u grlu, težina u prsima, iznenadni umor koji vas obuzme čim pomislite na sukob. Tijelo često prije uma “zna” da nešto potiskujete.

Drugi čest obrazac jest brzo racionaliziranje vlastitih osjećaja čim se pojave: “Nije to ništa”, “Ne smijem biti sebična”, “Drugi imaju veće probleme od mene”. Ove rečenice djeluju zaštitnički, no zapravo funkcioniraju kao brza cenzura koja emociju ušutka prije nego što je uopće imala priliku biti priznata, a kamoli obrađena. S vremenom, ova naizgled bezazlena navika stvara duboku prazninu između onoga što osoba stvarno osjeća i onoga što dopušta sebi da svjesno zna da osjeća.

Treći signal, osobito relevantan za žene u perimenopauzi, jest primjetan porast razdražljivosti ili iznenadnih izljeva bijesa zbog naizgled sitnih povoda – dijete koje ostavi čašu na krivom mjestu, partner koji zaboravi nešto beznačajno. Kada je bijes godinama potiskivan, on ne nestaje; on se nakuplja i s vremenom traži bilo kakav izlaz, često nesrazmjeran stvarnom povodu. Prepoznavanje ovog obrasca nije razlog za dodatni sram, nego dragocjen signal da postoji nakupljena emocija koja čeka da bude priznata na zdraviji, izravniji način.

Važna napomena

Ovaj pristup emocionalnom podrijetlu bolesti treba shvatiti kao podržavajući, dopunski proces, a ne kao zamjenu za standardno liječenje. Rad na emocijama nije čarobni lijek koji poništava potrebu za lijekovima, terapijom pod nadzorom liječnika ili ciljanim zbrinjavanjem aktivnog pogoršanja autoimune bolesti. Isto tako, važno je jasno reći da nitko nije “kriv” za vlastitu bolest zato što nije dovoljno brzo “obradio” svoje emocije – takvo razmišljanje samo dodaje sram na već postojeći teret, umjesto da otvara prostor za iscjeljenje. Praćenje emocionalnih obrazaca treba doživjeti kao priliku za veću cjelovitost, a ne kao još jedan razlog za samookrivljavanje.

Vrijedi naglasiti i da ovaj proces nema fiksni raspored. Neke žene osjete olakšanje već nakon nekoliko iskrenih razgovora ili tjedana vođenja dnevnika; drugima je potrebna dulja, strukturirana podrška psihoterapeuta ili stručnjaka za somatski rad, osobito ako je riječ o dugogodišnjoj, slojevitoj traumi. Oba tempa su legitimna. Jedino što doista šteti jest nastavak automatskog potiskivanja, uz uvjerenje da će emocija jednostavno “proći sama od sebe” ako je se dovoljno dugo ignorira – iskustvo, kao i sama znanost o psihoneuroimunologiji, uporno pokazuje suprotno.

Tijelo koje je desetljećima šutjelo napokon zaslužuje da ga netko sasluša – i taj netko, prije svih ostalih, treba biti osoba kojoj to tijelo pripada.

Glavni izvor:

• Christiane Northrup, Goddesses Never Age: The Secret Prescription for Radiance, Vitality, and Well-Being

Ostali izvori:

• CDC-Kaiser Permanente Adverse Childhood Experiences (ACE) Study
• Dr. Joe Dispenza, You Are the Placebo
• Jill Rogers (Unity minister), radionica “The Seven Sacred Steps”

………………

Tekst priredila: MK; Naslovna foto: Magnific

Napomena: Tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički savjet, dijagnozu ili liječenje. Informacije se temelje na navedenim stručnim i znanstvenim izvorima. Za osobne zdravstvene odluke obratite se svom liječniku i specijalistu.

Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.