Nedavno sam dobila jednu malu, ali meni ogromnu lekciju o ženskom prijateljstvu. I nije došla iz neke knjige, podcasta, TED Talka ni od žene koja se bavi odnosima. Došla je na Laugh & Wine. I to, naravno, ne bilo kako.

Sve je počelo još u srpnju, kad mi se javila jedna divna žena iz drugog grada, negdje u blizini Zagreba. Toliko je silno htjela doći na Laugh & Wine da sam već iz same komunikacije s njom shvatila da joj to nije samo ono: „Ajde da vidimo što je ovo, možda popijemo koju i idemo kući.“
Ne. Žena je baš htjela doći. A onda joj se sve moguće zakompliciralo. Neposredno prije događaja doživjela je prometnu nesreću. Ostala je bez auta. Prijateljica koja ju je trebala dovesti odustala je. Znači, život joj je rekao: „Nećeš ti, bogami, na taj Laugh & Wine.“ Ali žena je dalje pokušavala.
Ja sam joj, iskreno, u tom trenutku ponudila ulaznicu. Poklonila sam joj je. Ne zato što sam tada već bila neka velika poduzetnica koja je odlučila svijetu pokazati kako se radi biznis, nego baš suprotno. Jer sam se još učila poduzetništvu. Učila sam da moj rad ima vrijednost. Da nije baš svaka stvar „ma nema veze, dođi“. Da, koliko god nešto radila iz ljubavi, ipak trebam naučiti i naplatiti svoj rad. Jer ljubav prema poslu je prekrasna stvar, ali od ljubavi se, nažalost, još uvijek ne plaća najam. Pa sam joj rekla da joj poklanjam ulaznicu za taj put. Samo taj put. Ali kad sam saznala da ni tada ipak neće moći doći, u sebi sam već odlučila: „Kad bude mogla sljedeći put, dat ću joj ulaznicu.“ Nisam joj to ni morala reći. Jednostavno sam tako odlučila.

A onda je došao 18. rujna. Ta žena je sama, bez da me išta pitala, bez da je tražila popust, uplatila dvije ulaznice. Za sebe i prijateljicu. Ja gledam i mislim: „Čekaj… što?“ Jer sam njoj prethodno htjela pokloniti ulaznicu, a ona sada sama kupila dvije. Meni je to bilo baš posebno. Kao da mi je svojim postupkom rekla: „Cijenim ono što radiš. I želim to platiti.“

Nekoliko dana prije Laugh & Winea javila mi je da je prijateljica za koju je kupila ulaznicu ipak odustala. Ali… našla je drugu. I ta druga dolazi iz drugog grada. Tu sam već pomislila: „Dobro, ova žena stvarno želi doći. Ovdje se nešto ozbiljno događa.“
I onda je konačno došao petak. Upoznale smo se uživo. Došla je ona. Došla je njezina prijateljica. I sve je krenulo. U jednom trenutku tijekom večeri počeli smo igrati jednu od naših igara. Dijelim ženama naljepnice, objašnjavam što ćemo raditi, one gledaju mene, ja gledam njih, sve ide svojim tijekom. I vidim njih dvije. Ova moja gošća odmah zauzima stav. Brani svoju prijateljicu: „Ona je tu samo zato što me dovela. Ona ne želi sudjelovati.“ Prijateljica me
pogleda. Onim pogledom koji kaže: „Da. Točno. Ja sam samo logistika.“

I ja kažem: „Ma dobro, ne moraš sudjelovati. Možeš samo gledati sa strane.“ Ali ipak joj pružim naljepnicu. Jer sam si mislila – ako ništa drugo, neka je ima. Možda žena neće sudjelovati ni u čemu, ali ako bude nagradna igra, može je izvući. Jer ja sam ti ona vrsta domaćina koja kaže:
„Ne moraš se uključiti, ali uzmi naljepnicu. Nikad ne znaš, možda baš ti odneseš poklon kući.“

Večer ide dalje. I onda… ne znam u kojem se trenutku dogodio prijelom. Ali žena koja je na početku bila: „Ja ne sudjelujem“, odjednom je bila u najveseljoj, najglasnijoj i najaktivnijoj grupi.
Sudjeluje. Smije se. Dobacuje. Klebera se. Uključena je u sve. Ja je gledam i mislim: „Aha. Znači ipak ćemo se mi družiti.“ I tako ti život pokaže da nikad ne treba prerano otpisat čovjeka. Posebno ne ženu koja je prije pola sata tvrdila da neće sudjelovati. Jer mi žene imamo tu jednu prekrasnu sposobnost da kažemo: „Ma neću ja to“, a onda se nakon pola sata emocionalno vežemo za grupu i ponašamo kao da se poznajemo 17 godina.

A kasnije kroz razgovor saznam još jednu stvar. Ta žena mene uopće nije pratila. Nije znala tko sam. Nije gledala moje videe. Nije imala pojma što je Laugh & Wine. Nije došla zato što je mene htjela upoznati. Došla je zato što je njezina prijateljica htjela doći. I ona je došla zbog nje.
Iz drugog grada. Na događaj o kojem ništa nije znala. Među žene koje nikad prije nije vidjela.

Na dva i pol sata druženja, bez ikakve garancije da će joj biti ugodno, zabavno ili da će se uopće uklopiti. Ali je došla. Jer je njezinoj prijateljici bilo važno.
I tu sam se nekako zaustavila.
Jer možda je upravo to jedna od najtočnijih definicija ženskog prijateljstva. Da budeš uz svoju prijateljicu za ono što je njoj važno. Ne da joj stalno objašnjavaš što bi ona trebala. Ne da joj, pod krinkom brige i onog famoznog „Govorim ti to za tvoje dobro…“, držiš predavanja. „Pa nije ti baš pametno petkom navečer voziti iz drugog grada u Zagreb.“ „Pa tko će tamo biti?“ „Pa što ćeš ti tamo?“ „Pa je li ti se to uopće isplati?“ „Nemoj to raditi.“ „Ja bih na tvom mjestu…“ A posebno volim ono: „Ja ti samo želim dobro.“ A onda ti u sljedećih 17 minuta objasni zašto si donijela sve pogrešne životne odluke od osnovne škole do danas.

Jer nekad nam stvarno ne treba još jedan čovjek koji će nam objasniti što bismo trebale. Nekad nam treba samo: „Ti to želiš? Ajde. Idemo.“
Jer ono što je meni potpuno besmisleno, tebi možda znači sve na svijetu. I tu mi je možda najvažnija ova rečenica: Ako ne razumijem zašto ti je nešto važno, mogu razumjeti da ti je važno.
Ne moram misliti isto. Ne moram napraviti isto. Ne moram čak ni misliti da je to dobra ideja. Ali mogu biti uz tebe.
I upravo je to meni ova žena pokazala.
Njezina prijateljica nije znala što je čeka. Nije znala tko sam ja. Nije znala kakav je Laugh & Wine. Nije znala hoće li joj biti zabavno. Ali je znala jednu stvar: njezinoj prijateljici je to bilo važno.
I zato je sjela u auto i došla. Iz drugog grada. U petak navečer. Na nešto potpuno nepoznato.
I to je meni definicija prijateljstva.

„Ajde. Idemo. Ti želiš – ja sam tu.“
A ako usput završimo klebareći se s trideset nepoznatih žena? Pa… još bolje.
A najbolji dio? Ta prijateljica koja na početku nije htjela ni naljepnicu, na kraju se toliko opustila i toliko uživala da je i sama bila oduševljena Laugh & Wineom.

I ja sam iz svega toga izašla s jednim od najdražih komplimenata koje sam dosad dobila.
Pred kraj večeri ta žena me pogleda i kaže: „Milice, zapratit ću te i ja.“
I nasmije se. Onim iskrenim, dječjim smijehom.
I ja sam se nasmijala.
Jer možda nije došla zbog mene. Nije znala tko sam. Nije znala što radim. Nije me pratila. Došla
je zbog prijateljice.
Ali je otišla s nečim svojim.
I možda je baš u tome ljepota ženskih druženja. Nikad ne znaš što ćeš dobiti kad negdje dođeš.

Možda novu prijateljicu. Možda novi pogled na sebe. Možda dvije i pol sata smijeha. Možda nagradu iz nagradne igre. A možda samo jednu malu potvrdu da postoje žene koje će sjesti u auto i voziti iz drugog grada samo zato što si ti rekla: „Ajde, molim te, dođi sa mnom.“
I zato, ako me danas pitate koja je točna definicija ženskog prijateljstva, ja nemam neku pametnu definiciju iz rječnika.
Imam jednu ženu koja je došla na Laugh & Wine jer je njezinoj prijateljici bilo važno da ne ide sama.
I mislim da mi je to sasvim dovoljno.
Jer prijateljstvo ponekad nije velika filozofija.

Ponekad je samo:
„Ako je tebi važno, meni je dovoljno.“
I kad jednom u životu pronađeš ženu koja neće pokušavati smanjiti tvoje snove, utišati tvoje
ludosti i objasniti ti zašto nešto ne možeš…
nego će samo obući cipele, sjesti u auto i reći:
„Ajde, idemo.“ — čuvaj je.

Takve se žene ne puštaju lako.

Do slijedećeg čitanja pozdravlja vas Milica!

PS. Za extra dozu humora zapratite Milicu na njenom IG profilu – @milica_tomljenovic