Kuba 2019., zadnji mjeseci pred ludilo svijeta. Skoro nisam otišla jer sam nalazila glupe izgovore kako sad nemam novaca za to jer sam te godine već bila na dužim putovanjima na Tajlandu, Turskoj i Crnoj Gori. Inače, ja sam prije svaku sekundu godišnjeg isplanirala tako da niti jedan dan nije nikada bio utrošen na pranje prozora. Svaki dan nakon što sam se rastala je bio namijenjen za neko putovanje gdje sam često otkrivala toliko o sebi koliko mi niti jedan tretman ne bi otkrio. No priča o Kubi počinje još prije te 2019.

Naime, na Baliu 2018. upoznala sam Aliénor Salmon. Inspirativnu mladu ženu koja je svoj super plaćen posao u UNESCO Bangkok ostavila i otišla tražiti sebe i sreću po zemljama Južne Amerike. Pri tome je u svakoj naučila lokalni ples. Krenula je sa 0 predznanja o plesu ali ju je duša vukla u tom pravcu i skočila je u nepoznato. Nekome su takvi ljudi luđaci, a meni inspiracija. Nisam tu došla raditi 9-17 i gledati mrtva umorna nakon kuhanja i spremanja Netflix. Ne, ne…

Uglavnom, spojila nas je priča o knjizi (obje smo tada završavale svoju knjigu), plesu i putovanjima.

Alienor je krajem 2019. organizirala retreat u sklopu svog projekta @bailandojourney (pronađite je na IG) pod nazivom “Upoznaj Kubu preko salse”. Svaka žena koja se prijavi dobila bi svog osobnog učitelja plesa i svaki dan s njim imala satove ujutro u dvorani, a navečer primjena naučenog u nekom klubu.

U salsi muškarac je taj koji vodi ples, a žena je ta koja ga maksimalno uljepšava i čini ga onako strastvenim, razigranim, fluidnim. Ako pogledate bilo koji profesionalni par kako pleše vidjeti ćete zapravo samo ženu u prvom planu. No, ta žena je mirno prepuštena i sigurna u rukama partnera i vjeruje mu da on zna gdje će je i kako voditi.

Sama pomisao na prepuštanje me uznemiravala. Ja kao netko tko godinama pokušava pustiti kontrolu do tada sam došla do ogromnih pomaka vezano za cjelokupni mindset i kako se odnosim prema životu. No, ovo je bio ipak neki level up. Pustiti se nekome u ruke da me vodi u plesu je dati se u punom povjerenju.

Zapravo ja dugo nisam shvaćala zašto i imam problem sa plesanjem u paru. Mislila sam da sam samo antitalent i to je to.

Kad sam počela kopati dublje došla sam do odgovora koji nemaju veze sa plesom nego sa mojim vjerovanjima o sebi samoj i drugima oko mene.

Znate one vježbe koje se često rade na team buildingu kad se pustite na leđa, a netko vas treba uloviti? Koliko bi vas se pustila bez problema nepoznatome da vas lovi? To vam je isto to iako izgleda puno jednostavnije. Grč u tijelu je grč u tijelu. Strah od toga da nismo sigurne u tijelu je generacijama u našim ženskim kostima.

Nismo tako davno bile masovno progonjene, silovane i ubijane. Nova emancipirana uloga žena donijela nam je financijsku slobodu ali grč u tijelu ne otpušta novac kojeg imamo na računu. 99,9% mojih klijentica su visoko obrazovane žene koje su uspješne i karijerno i životno po svim točkama koje društvo vrednuje kao uspjeh. A opet taj strah koji nas je zapravo gonjao za brže-više-jače što nije naša prirodna ženska energija jer mi nismo po prirodi te koje se natječemo niti smo za akciju. Mi smo tu da kreiramo, okupljamo, umrežavamo,…Kontrola koju pokušavamo držati u rukama na svim razinama života je posljedica krivog principa funkcioniranja u kojeg smo upale boreći se u muškom svijetu po muškim pravilima. Sad je vrijeme da strah koji nas je na to tjerao počnemo otpuštati malo po malo. Na žalost bivanjem u muškom principu rada i života to nam neće poći za rukom. Lažna sigurnost nas je samo dodatno umorila i iscrpila. Naše tijelo i kosti su željne odmora i prepuštanja!

No, vratimo se mi na kubansku priču.

Alienor me ipak nagovorila da odem na Kubu tako da sam retreat odradila napravivši rebranding za školu stranih jezika koju ima njena mama (živjela kompenzacija!) i bila sam spremna za novi izlazak iz zone komfora.

Na početku smo morali napisati što mislimo da ćemo otkriti kroz retreat i ples. Tako nešto…ne sjećam se više točno, no znam da sam ja napisala da bi željela otkriti mogu li se prepustiti muškarcu da me vodi.

Kao netko tko je cijeli život živio u muškoj energiji taj dio mi je bio izrazito težak i dalje. Sama pomisao ulaska stranca u moj personal space je nešto što mi budilo nelagodu, a kamoli da na to pristanem. Želja da naučim plesati i gibati se poput kubanki na plesnom podiju bila je ipak jača.

Naravno da su mi se javljala pitanja poput:

Šta će ti to sad kad si već stara?!

Znaš da nećeš moći jer imaš dvije lijeve…

Što ako ovo…što ako ono…

Nisam slušala žamor u glavi nego sam fino krenula pa šta bude.

Ispod svega ovoga boravilo je još jedno puno dublje pitanje koje sam mislila da sam razriješila do tada radom na sebi ali gle čuda. Na novom životnom levelu opet je iskočilo van.

Dobila sam super učitelja španjolca i mogla sam mu se zapravo s lakoćom prepustiti. Shvatila sam da nemam problem s prepuštanjem kad sam potpuno sigurna da znam da je druga strana sposobna. Na Kubi sam bila sigurna da on zna plesati salsu. Pa rode se s njom u nogama!

OK…napokon sam došla do nivoa da se mogu prepustiti ako se osjećam sigurna, ali ono što mi je tamo izašlo van je bio ogroman SRAM. Sram da s obzirom da ne znam korake i da fulavam nisam DOVOLJNO DOBRA tj. nisam SAVRŠENA.

Iako znam da sve što sam ikada ispeglala u životu je išlo baš tim putem. Ne znam ništa pa se gradim, učim, napredujem s plesom sam imala specijalno duboku priču koja vuče još iz mog djetinjstva.

Kao klinka sam išla u baletnu školicu. Imala sam možda 4-5 godina. Na jednoj od predstava izvela sam neku glupost zbog koje mi se cijelo gledalište smijalo, a tata je to još danima spominjao. Ja sam se osjećala toliko posramljena i nesposobna da je moja podsvijest upisala sebi komandu: “Makni se od plesa da ne doživiš opet onu količinu boli koju si doživjela tada!”

Mozak ima jednu glavnu funkciju, a to je da nas štiti od boli. Samim time pokušava nas držati u zoni poznatog (komfora) kako bi izbjegli bol. No zona komfora je zona žabokrečine u kojoj ne rastemo i ne napredujemo, ne ekspandiramo. Da bi disali punim plućima moramo probiti sve te unutarnje blokade, podsvjesno izvući van u svjesno i živjeti sve ono gdje nas duša zove.

Tako je i meni Kuba bio put otkrivanja mojih unutarnjih blokada, a ne učenja salse. Većinu sam vremena bila ukopana kao onaj prerijski pas. Svaki put kad bi fulala, a učitelj mi rekao da nastavim ja ne bi bila sposobna. U tom trenu obrana bi mi bila kao i uvijek smijeh i zezancija. Potrošila sam tako pola treninga. Što ukopana, što u zezanciji. Nisam ništa naučila u 7 dana.

Zapravo sam mislila da nisam. Prošle su točno dvije godine od toga. Moje tijelo je u te dvije godine preživjelo zatvaranja, dva potresa i ogromnu količinu društvene anksioznosti koju sam intenzivno kao netko tko je energetski otvoren osjećala.

U te dvije godine odradila sam više i dublje sama sa sobom i ekipom iz škole) iz cijelog svijeta) kao u proteklih deset zajedno. Bilo je vrijeme i bila sam spremna pustiti sve van. Svu bol, tugu, sram koju sam držala, a sputavala me da plešem s lakoćom tu salsu života.

Zagrlila sam tu malu balerinu u sebi i dozvolila joj da osjeti sve što tada nije znala kako da si objasni.

Uronila sam još dublje u svoju ženstvenost, senzualnost i prepuštanje životu i otkrila megnetičnu moć ženske energije i kreacije kroz nju.

Proživjevši sve sa svojim tijelom spremna sam napokon voditi i druge žene na to putovanje.

Iza mene deset je godina sensual pole dancea, više od četiri joge, 10 g. meditacije i razno raznog rada s tijelom.

From trauma to triumph!

Tijelo nam je vozilo kroz život i ne smijemo ga zanemariti baš kao što ne smijemo ignorirati da ono skuplja sve te mini traume (poput mog srama sa nastupa) i onda nas drži u grču dok ih ne naskupljamo previše pa nam otkaže poslušnost.

Želja mi je da sve mi živimo u tijelu punom lakoće i ispunjavamo svoj potpuni životni potencijal!

Misija mi je da svo svoje naučeno znanje prenesem što većem broju žena.

Inače, tekst je nastao zato što sam jučer napokon upisala salsu u Zagrebu. Na prvom satu vidjela sam kako je moje tijelo sada opušteno ipak zapamtilo neke pokrete s Kube. Krećem ispočetka i bez srama…i moji instruktori su nekad bili početnici.

Da nisam radila na sebi i da se nisam odblokirala i dalje bi čeznutljivo gledala druge kako super plešu. Sada znam da ću to jednog dana (za par godinica :-)) biti i ja.

Jedva se čekam vratiti na Kubu sa plesnim znanjem u nogama i uživati tamo kao nikada u životu!

Kakve sve ovo ima veze s poslom? Pa velike. Moje blokade s plesom i kontrolom preslikajte si u bilo koju blokadu koju imate vezano za posao (promjena posla, izbor posla, traženje povišice,…), pokušaji kontrole i ne prepuštanje plesnom partneru preslikajte si u prepuštanje drugima da nešto odrade za vas (bilo to u poslovnom ili privatnom dijelu života). Možete li prepustiti nekome nešto bez straha da ćete vi to sigurno odraditi bolje i da će oni nešto sigurno zbrljati.

Sram je emocija koja stoji iza perfekcionizma. Perfekcionizam je obrambeni mehanizam koji nas tjera da se sačuvamo od novog sramoćenja, a zapravo nas toliko iscrpljuje da nam dok nas čuva uzima u potpunosti zrak iz pluća.

Pišite ako vas nešto zanima vezano za bilo koju od otvorenih tema u ovom tekstu. Pa i o tips za Havanu sam tu 🙂

With ❤️ M

Sve slike su s retreat-a s Kube @bailandojourney by @ktwphotographer