Književnica, dramaturginja i mentorica Lana Bitenc već više od 25 godina pomaže ljudima da iz tog tihog mjesta u sebi stvore nešto opipljivo – knjigu koja diše njihovim glasom.

Kao ghostwriter i mentorica u programu “Napiši knjigu 1na1 s Lanom”, pokazuje da pisanje nije privilegij odabranih, nego put samospoznaje, povjerenja i stvaranja.

U ovom razgovoru otkriva kako nastaju knjige koje diraju dušu, što se događa kad se ljudi usude progovoriti – i zašto vjeruje da svatko ima priču vrijednu papira.

“Svatko nosi priču u sebi.
Ponekad je to sjećanje koje godinama šuti. Ponekad ideja koja se ne da zaboraviti.
A ponekad — potreba da ostavimo trag.”

Lana, kako je počeo tvoj put prema ghostwritingu i mentorstvu u pisanju? Što te je povuklo u svijet knjiga i pripovijedanja?

Zapravo, pišem oduvijek. Od malih predstava u djetinjstvu, preko kazališnih tekstova do putopisnih priča – pisanje je oduvijek bio moj jezik.
Ali pravi klik prema ghostwritingu i mentorstvu dogodio se kad sam shvatila koliko ljudi oko mene nosi nevjerojatne priče – poduzetnici, roditelji, ljudi koji su prošli nešto posebno – a misle da nisu “pisci” ili da nemaju vremena.

I tu sam osjetila poziv.
Počela sam pomagati drugima da ispričaju svoju priču – bilo da ja pišem umjesto njih, ili da ih kroz mentorski 1na1 vodim korak po korak da sami napišu knjigu.
Najljepši trenutak uvijek je isti: kad netko tko je mislio da “nikad neće napisati knjigu” na kraju drži svoje riječi u rukama.

Jer vjerujem da svatko ima barem jednu priču koja može promijeniti nečiji dan – ili život.
Ponekad je dovoljno da netko sjedne s vama, sasluša i zapiše. Tu, zapravo, počinje prava čarolija.

Iza tebe je više od 25 godina pisanja i preko 600 knjiga — memoara, slikovnica, putopisa… Koji te žanr najviše veseli i zašto?

Teško je odabrati jer svaka priča ima svoju čar.
Ali ako moram izdvojiti – volim dvije krajnosti koje se predivno nadopunjuju: slikovnice i knjige iz stvarnog života.

Slikovnice su poput malih svemira mašte – pune boja, igre i humora – a u isto vrijeme nose poruke koje djeca upijaju gotovo nesvjesno.
S druge strane, memoari i knjige utemeljene na stvarnim iskustvima imaju onu dubinu koja nas dotiče na najiskrenijoj razini.

Volim kopati po stvarnim iskustvima i tražiti skriveni zlatni detalj koji priču učini nezaboravnom.
Svaka knjiga, bez obzira na žanr, počinje istim trenutkom – onim kad se netko usudi ispričati istinu o sebi.
Moj posao je da mu pomognem da je ispriča na način koji ostavlja trag.

Kako izgleda proces rada s klijentom koji kaže: “Imam ideju, ali ne znam pisati”?

To čujem gotovo svaki dan – i uvijek se nasmijem jer je to najnormalnija stvar na svijetu.
U tom trenutku ne tražim od njih rukopis, nego samo – razgovor.

Moj proces izgleda kao mala književna detektivska istraga.
Sjednemo, ponekad uz kavu, ponekad preko Zooma, i ja postavljam pitanja koja otključavaju sjećanja, mirise, slike.
Od snimljenih razgovora i bilješki slažem poglavlja, pišem u njihovom tonu – dok jednog dana pred njima ne stoji knjiga u kojoj prepoznaju sebe, ali i nešto veće od sebe.

Sjećam se jednog poduzetnice koja je mislila da nema što reći. Na kraju smo otkrili priču o njezinom djetinjstvu koja je postala srce cijele knjige.
Tada shvatiš – ne tražimo samo rečenice, nego istinu između njih.

I mnogi mi kasnije kažu da su kroz pisanje zapravo upoznali sebe.
To je, možda, najljepši dio ghostwritinga.

Što klijenti najčešće očekuju od mentorskog programa, a što ih najviše iznenadi?

Zanimljivo, najveća zabluda nije da će sve biti lako, nego suprotno – da će biti prestrašno teško i da neće imati vremena.
A onda shvate da ne trebaju “slobodne dane”, nego samo male, pametno posložene korake.

Pisanje knjige nije maraton, nego niz kratkih šetnji.
Jedna moja klijentica, majka dvoje male djece, napisala je rukopis za šest mjeseci – uz pola sata dnevno.

Mentorstvo nije škola pisanja, nego putovanje na kojem se autor i ja zajedno penjemo na vrh priče.
I kad dođemo gore, pogled koji dijelimo vrijedi svake riječi.

Kako pronaći autentični glas u pisanju?

Autentični glas nije nešto što treba izumiti, nego otkriti.
To je onaj ton u kojem spontano pričate najboljoj prijateljici.

Kad radim s autorima, ne sjedimo odmah nad praznom stranicom.
Prvo pijemo kavu, pričamo priče iz djetinjstva, smijemo se sitnicama.
I kad kasnije pogledamo bilješke – shvate da su već napisali pola knjige.

Jer kad netko pronađe svoj glas, on više ne piše – on odjekuje.
A tada priča prestaje biti samo njegova i postaje naša.

Kako tvoje kazališno iskustvo utječe na pisanje?

Kazalište me naučilo najvažnijem – da svaka priča mora disati na sceni, čak i kad je na papiru.
Kao dramaturginja i redateljica naučila sam čuti ritam priče – kad treba pauza, a kad iznenađenje.

Likove doslovno “odglumim” u glavi: kako hodaju, govore, lažu, zaljubljuju se.
Zato dijalozi zvuče prirodno, a struktura ima puls.

Jer svaka knjiga, pa i memoar, u sebi nosi dramski luk – uvod koji privuče, zaplet koji drži, i kraj koji ostaje.
Kazalište je, zapravo, moja tajna radionica za pisanje.

Kako pomažeš autorima da završe knjigu i ne izgube motivaciju?

Najveća misterija u pisanju nije kako započeti, nego kako doći do kraja.
Prva poglavlja pišu se u naletu entuzijazma – a onda negdje na pola zavlada tišina.

Tu ja uskačem kao osoba za spašavanje započetih rukopisa.
Rastavim priču na dijelove i dajem male zadatke: danas jedna scena, sutra dijalog.

Jedna mi je klijentica rekla: “Lana, ti si kao književni GPS – kad skrenem, samo mirno kažeš ‘okreni se na sljedećem poglavlju’.”
To mi je bio najljepši kompliment.

Jer svaka započeta knjiga zapravo čeka samo jedno – da joj netko vrati vjeru da vrijedi biti dovršena.

Koji su tvoja tri zlatna savjeta za one koji žele napisati knjigu, ali se boje?

Prvo – krenite malim korakom. Petnaest minuta dnevno je dovoljno da se ideja zakotrlja.
Drugo – ne trebate biti pisac da biste napisali knjigu. Pisanje je proces, a moj posao je da vas njime vodim.
Treće – ne pišete da biste svima ugodili. Knjiga je dar sebi, a tek onda svijetu.

Ako već dugo osjećate da u vama nešto čeka da bude napisano – možda je ovo taj trenutak.
Napišite prvu rečenicu. Sve poslije dođe lakše nego što mislite.

Kako vidiš budućnost ghostwritinga i AI alata?

Mislim da nas čekaju uzbudljive godine.
AI alati mogu pomoći u tehničkim stvarima – ali ne mogu uhvatiti toplinu ljudskog iskustva.

Zato vjerujem da će potreba za autentičnim pričama rasti.
AI može napisati tekst. Ali samo čovjek može napisati istinu.

Vidim budućnost u spoju najboljeg iz oba svijeta – tehnologija koja olakšava, i ljudska kreativnost koja daje dušu.
I u tom spoju – ghostwriteri i mentori koji pomažu ljudima da pronađu svoj glas – bit će traženiji nego ikad.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj dan počinje tišinom.
Prije nego što svijet krene u brzinu, volim onih prvih pola sata kad se čuje samo more ili vjetar.

Pišem rukom, jer rukopis ima ritam.
Radim u blokovima od 90 minuta, a između šetam – more, park, stubište, svejedno.
Najbolje rečenice uvijek mi dođu u hodu.

Navečer ponovno slušam razgovore s klijentima, kao radio-dramu.
Tako otkrijem ritam njihova glasa i male bisere koje ni sami nisu primijetili.

Sve te male navike stvaraju okvir u kojem pisanje nije borba nego prirodan tijek.
Jer kad dan započne tihom rečenicom, završi se mudrijom – i tada znam da sam radila ono što najviše volim.

Tvoja vlastita slikovnica “Kada sam hodala prema tebi” dirnula je mnoge. Kako je nastala?

To je najposebnija priča mog života – moj put posvajanja mog sina Barakela.
Vodio me kroz dvanaest zemalja – od Meksika i Tanzanije, preko Transsibirske željeznice, Mongolije i Japana, pa sve do Grčke, Španjolske i Cape Towna.
Bio je to put kroz nepoznato, kroz spoznavanje mene same… sve do našeg prvog zagrljaja.

Svaka etapa imala je svoje avanture, neizvjesnosti i mala čuda.
Iz te želje da mu jednog dana ispričam kako smo se pronašli, nastala je slikovnica “Kada sam hodala prema tebi” – priča o ljubavi koja prelazi granice i o vjeri da se obitelji rađaju na najrazličitije načine.

Slikovnica je sada u pretprodaji: 4fund.com/hr/nwa2ya
Dio prikupljenih sredstava ide za tisak i distribuciju – ali svaki doprinos, ma koliko mali, pomaže da ova priča dođe do djece i roditelja koji trebaju vjeru da ljubav uvijek pronađe svoj put.

Za mene je to više od knjige – to je svjetionik nade.
Ako vjeruješ da svaka ljubav zaslužuje svoj sretan kraj, pridruži se mom putu.
Jer možda baš tvoja podrška bude korak koji nekome promijeni život

Za kraj – kako boginja u tebi još uvijek ne stari?

Prava boginja u nama nikad se ne umori – samo mijenja scenografiju.
Kod mene je taj eliksir moj sin: dijete te uči gledati svijet svježim očima.
Pisanje je moj drugi izvor mladosti – jer kad stalno stvaraš, tvoj um i srce su u pokretu.

A treće, možda najvažnije – humor.
Smijeh je moj prirodni botoks.
Kad se svaki dan nasmiješ, i na vlastiti račun, godine se nekako otope u pozadini.

Dok god me priče zovu u igru, kalendar može samo gledati i učiti kako se stari s osmijehom.

Gdje te čitateljice zainteresirane za rad s tobom mogu pronaći?

Na Linkedinu, Lana Bitenc i na pročitati više o meni i mom radu na stranici https://www.lanabitenc.com/.

Hvala ti Lana na ovom inspirativnom razgovoru!

Tekst: Martina Komerički

🎙️Podcast epizodu s Lanom pogledajte 👇🏻