Draga Jassna, tvoj životopis je jako inspirativan i zanimljiv. Čini se kao da si kroz život radila razne hrabre zaokrete u karijeri. Magistrirala si ekonomiju pa diploma na dramskoj akademiji, a danas si certificirana učiteljica joge, life coach i pjevačica.
Kako se tebi sada s odmakom čini to tvoje putovanje i promjena karijera? Jesu li se one na kraju sve nadopunjavale ili si u svojim počecima birala kako si mislila da bi bilo pametno?

S odmakom mogu vidjeti kako je sve to na kraju imalo smisla i kako danas jedno nadopunjava drugo, iako mi se dugo to nije činilo tako.
Odabir Ekonomskog fakulteta bio je rezultat kompromisa tadašnjim okolnostima. Činilo se da je to jedina opcija koju imam i iskoristila sam je. Drago mi je zbog toga jer, iako me ekonomija nikada nije zdušno zanimala, kroz studij sam razvila brojne vještine: disciplinu, fokus, otkrivala moć autosugestije, učila savladavati vlastita ograničenja i spoznavala da je nemoguće – moguće. To je bio sjajan period i osjećala sam se nepobjedivom. On je obilježio moje dvadesete.
Nakon ekonomije dala sam sebi dozvolu da krenem putem onoga što moje srce želi. Niz okolnosti doveo me do kazališta Komedija, gdje sam počela raditi mjuzikle kao pjevačica. Bivanje na sceni otvorilo mi je vrata glumi i shvatila sam da to želim studirati. Upisala sam glumačku akademiju u Beogradu i to je bila prva potpuno beskompromisna odluka koju sam donijela za sebe.
U svijet joge ušla sam iz osobnog interesa – da dublje istražim filozofiju tog življenja, bez namjere da se time profesionalno bavim. Ali život je napisao drugačiji scenarij i joga je postala važan dio mog puta.
Coaching je došao kao prirodan nastavak – kao potreba da zaokružim dugogodišnji interes za razumijevanjem ljudske prirode, zašto činimo to što činimo i što nas pokreće.
Kada pogledam unatrag – glazba me dovela u kazalište, gluma na akademiju, joga mi je bila mjesto uzemljenja, a coaching je dao dublje razumijevanje svega. Nisam znala da ću se na kraju, u različitim formama, baviti upravo onim što volim nazvati umijećem življenja – stvarajući Dobro Mjesto za sebe i druge, kako sam nazvala svoj Yoga & HYL centar.

Do sada je nekako bilo uvriježeno da se svestranost baš i ne podržava već gleda na nju kao na “vidi ove male ne zna što će. Ne može se odlučiti!” Misliš li da je došao kraj takvom razmišljanju i da će nove generacije zapravo i trebati puno više vještina nego što smo mi trebale?

I sama sam znala upasti u zamku tog modela razmišljanja jer svi mi volimo stvari staviti u kutijice i zalijepiti etiketu na njih. Lakše je. Problem nastaje kada nešto ne pripada samo jednoj kutijici jer onda ne znamo gdje bi s tim.

Dugo sam pokušavala shvatiti gdje pripadam, ali sam na kraju zaključila da je za mene nemoguće staviti se u jednu kutijicu, pa sam učila prihvatiti svoju različitost u toj svestranosti.

Mislim da se danas sve više cijeni i podržava ta sloboda izražavanja sebe u različitim formama, davanja si za pravo da živimo sve što jesmo i da nas to čini bogatijima. Kroz sva ova zanimanja mogla sam iskusiti toliko različitih stvari, dotaknuti mjesta unutar sebe za koje nisam znala da postoje. Iskustvo bavljenja ekonomijom donijelo mi je potpuno drugačije iskustvo od bavljenja glazbom ili glumom, a to pak potpuno drugačije od bavljenja yogom i osobnim razvojem. Te perspektive, taj osjećaj koji mi svaki od ovih zanimanja daje je zaista bogatstvo i omogućava mi da zaista duboko zaronim u sebe. No, ovo neće biti svačiji put. Nekome je neznanje blagoslov.

Kao žene mi nismo jedno dimenzionalna bića. Ti to prekrasno kroz sve kreativne outlete koje si prošla pokazuješ. Sve što si radila nekako ti je gradilo i priču dolaska do autentičnosti. Kako bi ti sebe onda danas opisala? Tko je Jassna i razlikuje li se danas Jassna koja priča s nama i Jassna koja sama pije možda ujutro prvu kavu?

Tko smo mi najveće je životno pitanje. 🙂
Baš zbog svojih karijernih zaokreta bila sam dosta puta u poziciji da propitujem svoj identitet i shvatila da je to jedna od stvari koje se želim riješiti – vezati se za jedan identitet.

Ono što jesam nadilazi ono što radim. Radim ono što osjećam, što volim, što me privlači; ono što mi pomaže da se izrazim na najbolji način, da podijelim sa svijetom ono što najbolje znam, da ako mogu ovo mjesto učinim malo boljim za sebe i sve oko mene.

Danas to radim svjesno i to je možda najveća razlika u odnosu na mene od prije, kada nisam znala ovo što danas znam. Ono duboko autentično moje je uvijek bilo isto, samo su se mijenjale forme moga ponašanja, razumijevanje stvari, prihvaćanje sebe i ljudi… Uvijek sam nosila tu životu radost, optimizam, radoznalost za ljude, znatiželju o Univerzumu, empatiju, fragilnost …
Po putu su se naravno izgradile i mnoge maske koje su imale zadatak da me čuvaju u određenim situacijama i okolnostima. Vjerojatno i dalje nekada djelujem iz tih maski, ali nastojim ih osvijestiti svaki put, sjetiti se tko sam i dati si dozvolu da budem upravo ono što jesam.

Stoga, da – rekla bih da Jassna koja priča s tobom je ista ona koja svakodnevne pije kavu na terasi dok gleda svoj Mačka.

Pročitala sam u nekom od tvojih Linkedin postova kako te jednom netko pitao pitanje koje te potreslo iz temelja: “Kada si odlučila biti dobra curica” ako se dobro sjećam. Možemo li malo pričati o tom sindromu koji sam i sama imala, a mislim da ga ima jako puno žena na ovim prostorima.

Sindrom “dobre djevojke” je sindrom koji traži prihvaćanje, ljubav, odobravanje. U njemu nemamo jasno postavljene granice što je naše a što je tuđe. U njemu se najčešće prilagođavamo drugima, ugađamo im jer “nama to nije problem”, “lakše nam je”, “mi to možemo” dok istovremeno imamo strah da će naša istina izazvati negativnu reakciju ili konflikt.
Da bi izbjegli prečesto prisutan sram ili krivicu zbog postojanja vlastitih potreba sve druge i sve drugo stavljamo ispred sebe i živimo život u sjeni, dok se naša vatra i životna energija gasi, naš glas postaje tiši a mi sve umornije, iscrpljenije, nesretnije…

“Dobra djevojka” itekako zna što bi htjela reći, kako se osjeća, što joj treba – ona se samo ne zna izboriti za to jer se unutar nje događaju emocionalni rolerkoster koje vrište da nije dovoljno dobra, da nešto ne zaslužuje, da ne vrijedi, da nešto ne zna, da nema prava na sebe.

Poznajem to mjesto i znam koliko bolno može biti. Baš zato sam odlučila kroz svoje alate usmjeriti svoj rad na pomaganju ženama da se oslobode tog sindroma.

Radiš sa ženama i to na nekoliko razina. Tijelom kroz jogu, umom i emocijama kroz coaching i najnovije vodiš radionice pod nazivom Oslobodi svoj glas. Hajdemo krenuti s dobrobitima joge. Kako je tebi osobno joga promijenila život. Što si u njoj pronašla, a znaš da bi i drugim ženama pomoglo?

Yoga je veliki učitelj! Ono što radimo na yoga matu je u potpunosti primjenjivo na ono što živimo. Kako na matu učimo oslobađati se rigidnosti, raditi na fleksibilnosti, utišavati um, usporavati dah, mijenjati odnos prema sebi, mijenjati odnos prema drugima, tako to isto možemo odmah implementirati u svakodnevni život.

Yoga me je učila o otpuštanju vezanosti, razvijanju pozicije Nijemog Svjedoka koji promatra stvari ali im ne sudi, ne analizira, ne komentira. Yoga mi pomaže održati zdravo, vitalno, gipko i lijepo tijelo u kome se osjećam sjajno.

Yoga mi pomaže njegovati svakodnevno svjesnost, biti prisutna, osloboditi se viška energije, fokusirati se bolje, mentalno preusmjeriti dan kada se čini da se sve oko mene raspada.

Yoga je mudrost življenja.

Coaching radiš po principu Luise Hay. Nit vodilja tog učenja je ljubav prema sebi. Koliko se sada voliš u odnosu na ranije i što si primijetila koje su najčešće priče tvojih klijentica zašto se ne volimo? Smatraš li da je zavoljeti sebe moguće “preko noći” kroz nekoliko novih rutina i odluka ili je to ipak dugotrajniji proces?

Sve što živimo danas rezultat je onoga što smo naučili kroz odrastanje, u što vjerujemo i što smo ponovili veeeliki broj puta. Stoga se niti jedna promjena ne može dogoditi preko noći jer preko noći nije ni nastalo ovo što živimo sada.

Iako se danas teži brzim receptima za sretan život – to je nešto što se gradi iznova, svjesnim izborima koje činimo svaki dan iznova, na mikro i makro razini – a za to je potrebno vrijeme!

Kako se naš sistem vrijednosti gradio u obitelji, uz naše roditelje, odgajatelje, užu i širu obitelji, prijatelje i to slušanjem, upijanjem, učenjem, promatranjem tako se formirala i naša percepcija i interpretacija svijeta, i nas u njemu. Ako smo odrastali u sredini gdje se ljubav nije pokazivala, gdje nije bilo zagrljaja, toplih riječi, podrške, razumijevanja već puno kritike, osuđivanja, emocionalnih naboja, kažnjavanja a možda i fizičkog nasilja, tada imamo ljude koji vjeruju da nisu dovoljno dobri i vrijedni, koji misle da ne zaslužuju da im se lijepe stvari dogode, koji ljubav iščitavaju kroz neljubavne postupke, samo zato što su na nesvjesnoj razini model ponašanja u obitelji povezali s ljubavlju (u najranijoj dobi djeca ne propituje postupke svojih roditelja već uzimaju to ponašanja zdravo za gotovo, učeće o tome što znači: obitelj, ljubav, zajednica,…).

Stoga, najčešće priče mojih klijenata su da kroz odrastanje nisu dobili osjećaj ljubavi, nježnosti, podrške, topline; osjećaj pripadanja i prihvaćanja.

Izgraditi novi sustav uvjerenja, vrijednosti, otpustiti duboke korijenske veze predaka, iščistiti to iz svojih stanica i DNA – traži vrijeme, okrenutost prema sebi, svojim ranjivostima i davanje prostora za vidjeti ih, prigrliti i iscijeliti rane svog unutrašnjeg djeteta.

Opiši nam malo kako za tebe izgleda taj osjećaj zaljubljenosti u samu sebe/život/punina života…

Zaljubljenost nosi u sebi hajp, a ljubav mir.
Zaljubljenost se događa u momentima zanosa, uzbuđenja kada se osjećamo nepobjedivo, moćno, snažno; kao pomjeramo vlastite granice i kada nam se čini da možemo savladati apsolutno sve prepreke ispred nas.

Ljubav je stanje koje u sebi nosi duboko prihvaćanje onoga što jeste, bez potrebe za etiketiranjem, bilo stvari, događaja ili ljudi. U ljubavi su stvari takve kakve jesu a mi, odvojeni od svog “mini me-a”, imamo mogućnost to mirno promatrati, bez vezivanja za njih, bez dramatiziranja već s razumijevanjem da je svako iskustvo ovdje dio našeg puta koji ima za cilj našu duhovnu katarzu.

Imala sam periode u životu kada sam živjela tu zaljubljenost , koja je prekrasna, ali nastojim živjeti u mirnoj ljubavi. Kada jesam na taj način poravnata i povezana s Izvorom tada znam reći: Evo, Tako izgleda kada život radi za tebe! Stvari se događaju u predivnom flow-u, bez da se mi trudimo, cimamo ili pretjerano angažiramo. Samo jesmo, mirni smo i bivamo u tom osjećaju a Život nam dobacuje loptice tako da ih s lakoćom šaljemo u gol.
Na nama je da samo odigramo Mudro i u skladu sa sobom.

Sad bi krenula s tvojom najnovijom temom koju smatram da je toliko potrebna u našem društvu.
Iako smo često vrlo glasne i često znamo prigovarati mi zapravo rijetko kada izgovaramo naše najdublje čežnje, patnje, boli, želje, strahove i svoju istinu zapravo. Koliko su žene danas po tvom mišljenju zaključane u grlu i što je to što mi ne izgovaramo najčešće?

Žene su izrazito zaključane u grlu i ovo je vrijeme kada se taj glas budi! Čak i žene koje buntovno tvrde za sebe da govore sve što misle nose istu zaključanost u sebi koja se manifestira u drugoj krajnosti – prigovaranjem, žaljenjem, vikanjem.

Prvi korak je naravno moći pustiti svoj glas, osloboditi ga, reći ono što ti je na duši. To radim kroz svoj vocal coaching program, gdje pomažem ženama probiti tu barijeru.
Drugi korak je iscjeljivanje mjesta iz kojeg govorimo. Nije isto kada govorimo iz mjesta frustracije, boli, rigidnosti, ljutnje, bijesa ili kada govorimo iz mjesta jasnoće, samosvjesnosti, uvažavanja kako sebe tako i druge osobe. Drugačije se čuju te riječi. Jer, riječi su vibracija i mi dolazimo do ljudi na temelju onoga što vibriramo, daaaleko više nego na temelju onoga što govorimo.

Naša energija prva zauzima prostor u komunikaciji, ton našeg glasa, način na koji govorimo, dakle sve ono što je neverbalno. A tek nakon toga čujemo riječi.

A ono što ne izgovaramo su naše najdublje istine, nefiltrirani osjećaji.
Šutimo jer svojom istinom ne želimo opteretiti drugu stranu, bojimo se da bi naša istina nekog mogla uvrijediti, ponekada sumnjamo u sebe i vrijednost onoga što imamo za reći, ne dajemo si pravo sebe staviti na prvo mjesto, jer smo naučene trpjeti i šutjeti.. Nekada se bojimo da će naše riječi izazvati konflikt kojeg ne želimo, da ćemo biti posramljene zbog toga što mislimo ili osjećamo ili da će nam biti nametnuta krivica zbog istog.

Puno je razloga za šutnju – ali jedan za reći istinu – vlastiti mentalno, emocionalni i na koncu fizičko zdravlje!

Zdravi odnosi temelje se na slobodi izražavanja svojih potreba i međusobnog uvažavanja istih.

Koliko ti je gluma pomogla da otključaš svoj glas i autentičnost? Ili je možda bio neki drugi prelomni životni moment koji te “otključao”.

Gluma te definitivno stavlja u poziciju da ono što nosiš u sebi staviš na stol i da radiš s tim, kroz razne uloge. Ona te tjera da se ogoliš, izložiš, budeš ranjiv, da pogriješiš, da istražuješ, da pokušavaš, ne uspijevaš, pa opet pokušavaš… Zato je teško to raditi “na suho” jer ta izloženost nije ugodna.
Kroz te procese, ukoliko si vrlo iskren prema sebi – jako dobro možeš vidjeti gdje su tvoje limitiranosti, s čim ti je teško nositi se, što te boli i na što (ni)si spreman. To mi je itekako bio koristan alat u mom putu osobnog razvoja.

Mene osobno više je otključao rad s glasom, odnosno otkrivanje koliko se toga krije u njemu, čak i kada sam mislila da je on potpuno otvoren i protočan. A bilo je tu puno toga stisnutog…

I baš na satu pjevanja, kada me je profesorica pitala: “Kada sam ja to odlučila biti fina i pristojna?” dogodila se moja najveća spoznaja po pitanju osvještavanja svoje neautentičnosti i kasnijeg rada na tome.

Koliko oslobađanje glasa oslobađa i tijelo nakupljenih emocija? Opiši nam malo kako radiš sa ženama.

Radi se o nizu vježbi gdje koristimo glas kao alat za oslobađanje emocija. Riječ je o vrlo jednostavnim vježbama gdje se nekada samo ispuštaju određeni tonovi, vokali, zvukovi.. a nekada je tu i verbaliziranje, davanje imena onome što nas drži okovanima, izgovaranje onoga što se najčešće ne usudimo reći, na način na koji najčešće sebi ne damo pravo.

Jako je to moćan proces koji kreće s jednostavnim otključavanjem tijela, koje je kao kanal, kroz koji ta bujica emocija treba i proći.

Možemo li malo pričati o muško-ženskoj energiji. Sve čime se ti trenutačno baviš je vezano za ženski princip. Kreativnost, protočnost, bivanje u tijelu, pjevanje…
Jesi li uvijek bila ovako predivno ženstvena ili si imala i životnu fazu u kojoj si funkcionirala kao većina žena danas iz muške energije?

I sama sam dugo vremena djelovala iz muške energije, a da toga nisam ni bila svjesna. Oštrina, strogost, nepopustljivost, usmjerenost, tvrdoglavost dolazili su iz tog mjesta.

S godinama sam počela obraćati pažnju na način na koji radim stvari, što me pokreće, kako reagiram i otkrila da želim vratiti ženu u sebi. Tako sam počela učiti puštanje, prepuštanje, bivanje, strpljenje, povjerenje… Predivno je biti u tom ženskom principu iako nije uvijek lako, posebno ako si dugo godina provela u suprotnom. 🙂

Kada smo u tom mjestu, tada se život odigrava potpuno drugačije za nas. Rekla bih čarobno. Tada živimo život Boginje.

Kao netko tko je živio u 2 države spletom ratnih okolnosti. Koliko misliš da je to utjecalo na tvoj put otvaranja duhovnosti i sagledavanju svijeta iz nekog sasvim novog kuta?

Svakako da je i to bila jedna od onih stvari koji su utjecali na moj životni put i sve što će se kasnije odigrati. Kompleksna je to priča.

Suočavanje s novom sredinom, nakon što sam promijenila državu, za mene je bio veći šok nego što sam mogla i zamisliti.
Mod preživljavanja koji se tada uključio te zatvaranje u sebe kako bi se zaštitila itekako su utjecali na moj daljnji razvoj.

Jedna od važnih stvari za mene je bila da se vratim u mjesto iz kojeg sam bila otrgnuta slijedom ratnih okolnosti, da bi “pokupila” dijelove sebe koji su tamo ostali – a da bi pri tome shvatila da se nikada ni nisam trebala “kupiti” jer sam sve vrijeme sve dijelove sebe imala u sebi, ali toga nisam bila svjesna. A nisam bila svjesna jer sam se zatvorila.. Bilo je tih limbova dosta…

U svijetu dualnosti u kojem živimo – kako spoznati sreću ako nismo iskusili nesreću? To je princip koji svi živimo, u nekom svojim životnim scenarijima.

Koliko je to utjecalo na mene je za jedno posebno i veliko poglavlje. 🙂

Za kraj reci nam koji je tvoj recept da ovako dobro izgledaš u svojim godinama. Je li to možda pjevanje šlagera koji tebi idu fenomenalno?
Reci nam malo o svom bandu Šleper Šlager. Koliko te ulazak u njega pomladio?

U kojim godinama? 😉

Ljudi vide ono čime zračimo, ono što smo iznutra. Mladost je u osjećaju koji nosimo, radost u očima kojima gledamo, toplina u osmijehu koji dajemo, dobro raspoloženje u tijelu koje nosimo. Ako to imamo – imamo sve što nam treba za dobar izgled.

A što se glazbe tiče – jako sam sretna da imam svoj Šleper Šlager bend s kojim hranim svoju dušu ali isto tako i duše svih koji nas slušaju! Prekrasna je to glazba (sviramo velike domaće hitove – šansone i šlagere iz ’50 i ’60-tih godina) i uz nju kao da uđemo u neki glazbeni vremeplov i sebe i ljude odvedemo u vrijeme koje je bilo ljubavnije, plemenitije, zavodljivije,..

Sve je odvilo kada sam upoznala danas svog prijatelj i kolega Mirka Prišlina koji je svojim pojavljivanjem u mom životu meni vratio glazbu (a slobodno mogu reći i mene meni). Duo je jako brzo postao trio a nakon nekog vremena pretvorili smo se u šesteročlani bend koji svira tu predivnu glazbu i uživa svakom stanicom svoga bića u tome.

Radost je naše najveće uporište, sidrište koje imamo. Mjesto iz kojeg crpimo snagu za sve izazove koji se namjeste pred nas. Zato je jaaako važno pronaći svoju Radost, svoju Strast koju ćemo živjeti, jer ona je naša pokretačka energija!

A moja Radost je Glazba!

Hvala ti na razgovoru i reci gdje te slušateljice mogu pronaći i kontaktirati.

Hvala tebi na prilici da podijelim s tvojim čitateljima dio svoje priče – možda nekome odjekne i potakne ga na promjenu.
Mene se može pronaći na Instagramu i Facebooku Dobro Mjesto, kao i na www.dobromjesto.hr.

25.10. radim radionicu MOJ GLAS – MOJA ISTINA. To će biti jednodnevna radionica i više o programu može se pronaći na FB stranici.
Web stranica je trenutačno u procesu redizajna, ali na društvenim mrežama objavljujem sve aktualnosti, satove, radionice i retreatove – pa neka me tamo zaprate i slobodno jave za bilo kakva pitanja.

Hvala Jassna Luna na ovom inspirativnom razgovoru! Bilo mi je čisto zadovoljstvo predstaviti te našim čitateljicama i slušateljicama.

Tekst: Martina Komerički

Podcast epizodu s Jassnom Lunom pogledajte 👇