Draga Mateja, sa samo 31 godinom ti si majka već četvero djece i zadnjih osam godina poduzetnica koja organizira nacionalne projekte. Kako ti to sve uspijeva?

Kad ljudima kažem da sam tek napunila 31 godinu, a da imam četvero djece – od kojih najmlađe ima sedam, a najstarije već trinaest – prvo pitanje koje dobijem je: “S koliko si rodila prvo dijete?” A odgovor je – sa 17 godina i 10 mjeseci. Dva mjeseca prije punoljetnosti postala sam majka. Dakle, bila sam maloljetna mama. Nekad me bilo sram to reći. Bojala sam se pogleda, osuda, pitanja, glupih reakcija… Danas više ne. Danas na to gledam kao na snagu, ne slabost i govorim to s ponosom.

Dok moje vršnjakinje danas tek ulaze u brakove, rađaju prvo dijete (ako!) i pauziraju karijeru zbog porodiljnog, ja sam s 24 već bila majka četvero djece i izlazila iz braka koji nije bio siguran ni zdrav. Tada to nisam znala niti shvaćala da nam je nužna hitna promjena, jer sam bila na drugačijoj razini svijesti. Bila sam tada na dnu, i doslovno i emocionalno – u sigurnoj kući, bez novaca, bez podrške, ali s djecom koju sam jednostavno, hoće ili neću, morala voditi dalje. Nisam imala luksuz čekanja ili odugovlačenja. Nisam mogla sebi reći: “Jednog dana kad…” Taj jedan dan – bio je sad ili nikad.

Još prije razvoda i sigurne kuće je krenulo moje malo, ali pravo putovanje. Iz jednog malog voćnjaka u dvorištu gdje smo živjeli počela sam saditi, učiti, promatrati prirodu, skupljati snagu. Svakoj voćki sam znala izgled kore i kako rodi i kad cvate. Taj voćnjak mi je bio kao zemlja utjehe, tu je nesvjesno krenuo moj početak. Iz njega je niknuo projekt koji je promijenio i moj život i živote tisuća drugih – “Zasadi stablo, ne budi panj!” – prva nacionalna kampanja pošumljavanja u Hrvatskoj koju sam pokrenula sama, a za par dana mi se pridružilo tisuće i tisuće ljudi diljem države. Imala sam samo 24 godine, samo tri mjeseca prije toga smo izašli iz sigurne kuće, četvero male djece i nikakve resurse. Samo ideju i odlučnost. Kako sam od prije voćnjak jako zavoljela kao svoje sigurno mjesto, tako sam nesvjesno kasnije kroz projekt shvatila da sam zapravo kroz čitavu državu sadila još mnogo sigurnih zona.

Taj projekt je otvorio vrata mojoj poduzetničkoj priči. Danas vodim svoju firmu “Zelenu Burzu”, pomažem ocu u njegovoj, vodim nekoliko velikih društvenih i ekoloških projekata, radim s globalnim partnerima, panelist sam i govornik na konferencijama i radim sa ženama koje su trenutačno tamo gdje sam ja nekad bila – u sigurnim kućama, na raskrižju, s djecom u naručju i strahom od sutra. Zato često kažem, kako sam svoje majčinstvo odradila dok sam bila jako mlada, a sad, dok su moja djeca sve samostalnija, moj puni fokus je na poslu, viziji, stvaranju i karijeri. Dok neke žene tek počinju rađati i istovremeno traže tko su, ja sam kroz sve to već prošla – i sada znam tko sam. To ne znači da je moj majčinski put gotov, tek sam na sredini, ali istovremeno guram i poduzetničke pothvate. Majčinstvo me nije zaustavilo, stvorilo me. Baš kao i uloga poduzetnice.

Koja je tvoja tajna balansiranja majčinstva i poduzetništva?

Iskreno – tajne nema. Samo sirova upornost, disciplina i puno hodanja po rubu vlastitih granica. Prije su to bila neprospavana noćna dojenja i jutra koja kreću prije šest jer jedno dijete plače, drugo mora na WC, treće hoće doručak, a četvrto još spava, a sad su to dani koji završavaju u ponoć jer radim na projektima i ustajem opet u šest jer obaveze čekaju. I ne uspijeva mi sve, da se ne varamo. Često kasnim ili zaboravljam, pa sam počela sve više zapisivati i koristiti blažene excel tablice i razne aplikacije. Ljudi valjda misle da imam supermoći jer vide da puno toga radim, pa misle da „stignem sve“. Ne stignem sve, iskreno kažem. Nije uvijek sve čisto u kući, a oko posla nije baš sve uvijek na vrijeme. Ali to je tako. Mogu slikovito objasniti. Kod nas “takvih” dodijeljeno nam je 4 latica djeteline. Jedna je djeca, druga partner, treća karijera i četvrta zdravlje. Odgovorno tvrdim da nikome nikada nisu sve četiri najzelenije u isto vrijeme. Kad jedna postaje zelenija, druga žuti i tako obratno. Moja trenutačno naj žuća je sigurno zdravlje i društveni život koji posljednjih 5 godina valjda uopće nemam. Samo sam naučila drugačije gledati na vrijeme. Znam gdje curi, i stalno krpam rupe. Organizacija vremena i resursa nije neka dosadna korporativna fora – to ti je pitanje života. Ako ne znaš što ti je prioritet, a još važnije cilj, život te razvali. Pogubiš se totalno među svim obavezama, oboliš i propadneš. Ja sam učila kroz nuždu.

Bila sam jednom u bolnici mjesec i pol dana kad je želudac rekao da je dosta stresa. Pukla mi je stijenka želuca, taman negdje godinu dana poslije razvoda. Doma se kuća adaptirala, trebali smo useliti, radnici sve naokolo, četvero male djece je trebao netko čuvati, u rujnu su trebali krenuti u prvi razred. Tu su hvala Bogu, moji roditelji uskočili i čuvali ih mjesec i pol dana, a oboje normalno rade. Vratila sam se sa 17 i pol kila manje kući – kost i koža s 52 kg. Nisam ni jela ni pila normalno, već samo infuzija mjesec dana! Nisam baš imala luksuz gubljenja dana na „ne znam od kud bih krenula“. Čekale su režije, friško otvorena udruga, nacionalni projekt, itd.. Naučila sam brzo – što ne znaš, naučiš, primoraš se. Što ne stigneš, otpustiš i malo manje budeš control frik.

Bitna stvar koju ljudi često zaborave – djeca su ti ogromna stavka u toj cijeloj jednadžbi. Ako ih ne odgajaš da budu dio zajednice, da znaju da je i njihova čarapa na podu njihova odgovornost, onda ćeš stalno ti biti ta koja sve vuče. I to ne ide. Moja djeca znaju da mama nekad ne stigne skuhati ručak. Znaju kad dođem s puta da sam umorna. Znaju kako oprati suđe, kako složiti veš, kako uskočiti kad je vremenska frka. I znaju da ih ja zato neću zakinuti ni za patike, ni za rođendane, ni za razgovor i zagrljaj kad njima najviše treba. Dakle, opet se vraćamo na pravilnu raspodjelu resursa. Emocije kad nekome trebaju više se usmjere tamo, vrijeme kad ga netko nema, daju mu ga drugi na način da mu pomažu. Radi se o primanju i davanju, tamo gdje je nekome baš tad i baš tu potrebno. I to sam naučila od stabala, tako i stabla u šumi putem mikoriza razmjenjuju komunikacije, lijekove i hranu putem mikoriznih gljivica. Sve što vidimo u prirodi je na ovaj ili onaj način primjenjivo u ljudskim zajednicama, a znamo svi da je šumski sustav najotporniji i najodrživiji.

Zato kažem – podržavajuća okolina nije samo onaj tko te bodri s klupe. Podržavajuća okolina su i djeca koja razumiju da si im mama, ali i žena koja radi da njima bude bolje. Balans ne znači da je sve savršeno. Balans znači da znaš kad je vrijeme za poslušati svoje tijelo, kad djeci trebaš više nego klijentima, i kad moraš reći “ne” i poslu i obiteljskim očekivanjima. I da ti ne bude krivo. Sve se to gradi dan po dan. I ako imaš volju, sve stigneš. Ne odjednom, ali stigneš.

Na žalost tvoja priča nije uvijek bila tako lijepa kao što je danas. Prošla si s jako malom djecom obiteljsko nasilje i sigurnu kuću. Koliko te i kako to iskustvo formiralo?

Život je jednostavno skup ponuđenih izbora koje imamo pravo birati svaki dan. Pa tko kako odabere, tako kreira svoju životnu liniju. Graf života bilježi sve. I pad i rast. Znaš kako svi imaju tu neku sliku žrtve nasilja – raščupana žena s dvoje-troje djece oko nogu, poderane majice, podočnjaci do poda, eventualno joj fali jedan zub. I sve to, ali ono što rijetko tko vidi – je koliko si zapravo snažna da izdržiš sve to i još kreneš ispočetka. Ja sam sa svoje četvero male djece morala otići. Spakirati ono što stane u auto, pobjeći, zaštititi nas, preodgojiti sve nas pet. I doći u sigurnu kuću. Bila je to najniža točka mog života – i u isto vrijeme najveći dar. Paradoks, znam. Ali tek me to slomilo da bih se ponovno mogla složiti – onako kakva sam stvarno trebala biti. To iskustvo me doslovno lansiralo, na način da sam životnu traumu krenula pretvarati u životnu priliku, pa sad već čak i karijeru. Bila je to poluga života. Moment kad više ništa nije bilo isto. Kad si tako ogoljen, ili bolje reći – oguljen, kad ti je svaki dan novi izazov – onda više nemaš prostora za izlike. Shvatiš da ti je život ponudio jednu brutalnu istinu – ili ćeš sada izgraditi novu sebe, ili ćeš nestati. Obično kad se ljudi sretnu s tako nekim izazovom, razvod, bolest, smrt, onda kad malo dođu sebi si počnu postavljati ciljeve da bi se izvukli. Cilj sam po sebi je dobro imati, ali ključanica je zapravo – KAKVA OSOBA SADA MORAM POSTATI da bi sve to uspjelo i da postignemo ciljeve?

Nisam birala biti žrtva. Birala sam biti žena koja to iskustvo pretvara u gorivo. Previše puta u prošlosti sam čula “samo se praviš žrtvom”, da bi stvarno prihvatila do kraja to biti. Od tog trenutka sam, ja to kažem “kupovala” prilike. Ljudi pitaju – “Kupovala čime?” Kupovala svojim vremenom, žrtvom, trudom i odricanjem svega što su moji vršnjaci tad uživali. Upisivala sam edukacije, učila prezentacijske i komunikacijske vještine, položila akademije, izgradila biznis, pokrenula projekte, skupljala certifikate, nagrade, završila dodatna obrazovanja i smjerove, učila jezik, infiltrirala se u sve kvalitetnije i zdravije društvo, kakvo sam ja htjela postati. I ono najvažnije – filtrirala ljude oko sebe. Ostali su samo oni koji me dižu, inspiriraju, i koji me vide. Na kraju se to svede na šačicu ljudi, i to mi je odlično kod osobnog rasta – što sami otpadaju.

Dugo me bilo sram reći da sam bila u sigurnoj kući. Obitelj ti zna to usaditi – ono “nemoj da ljudi znaju”, “što će reći selo”. Pa sam šutjela. A onda mi je kliknulo – pa čekaj, da nisam ispričala svoju priču, ni ti danas ne bi pisala intervju sa mnom. Ne bi bilo inspiracije, ne bi bilo nikoga tko kaže “ako je ona mogla, mogu i ja”. U tom trenutku sam odlučila – neću više skrivati ono što me stvorilo. To nije sramota, to je snaga, ili bi ti mogla postati. To je meni bio moj “drajf”.

Jer da sam slušala okolinu, danas bih možda radila na blagajni, u borbi s preživljavanjem, s djecom u poderanim trenirkama koja me čekaju doma. I to bi možda bila realnost. I bila mi je ponuđena – ali nisam je uzela. Uzela sam onu drugu. Život ti svaki dan nudi opcije. I ti biraš. Ja sam birala rast i biram ga svaki dan, dan danas. Zato sad kroz svoj program Novi krug vraćam ženama ono što je meni nedostajalo – jasne korake, edukaciju, podršku, novac, osjećaj vlastite vrijednosti, ruku koja ih vodi. Jer ako nemaš financijsku neovisnost, ako nemaš vjeru u sebe – lako se vratiš starom ne zdravom okruženju. I to mnoge rade jer nemaju izbora – vrate se. Moj cilj je da im taj izbor suzimo samo na uspjeh, ništa manje od toga!

Misliš li da je to iskustvo iz kojeg isplivaš kao potpuna pobjednica života ili potoneš? Što misliš ima li ikoga tko takvo iskustvo prođe nepromijenjen?

Ne postoji opcija “ostati nepromijenjen”. To je mit. Pa pogledajte povijest. Da se čovječanstvo nije mijenjalo, još bismo trčali za divljim svinjama s kopljem, kao za vrijeme lovačko-sakupljačkog doba. Evo nas – 2025. godina. Tehnologija, krize, ratovi, pandemije, klimatske promjene, AI tehnologije… I sve to uspješno preživljavamo jer se mijenjamo, evaluiramo, je l’? Ista stvar je s ljudskim životom – ili se mijenjaš ili te pojede sustav. Nema treće! Da primijetim da sam jednaka osobnost kao prije godinu dana, pitala bih se – je l’ sve u redu sa mnom? To bi bila potvrda da sam statični razvojni mentalni sklop. Odbijam to biti, želim i biram biti razvojni mentalni sklop.

Ljudi koji misle da mogu iz važnih životnih događaja, bilo dobrih ili loših, “izaći isti kao što su ušli” – ili lažu, ili još nisu svjesni koliko su se promijenili. To te iskustvo ogoli do kosti. Ili potoneš, ili isplivaš. Nema plivanja “malo po površini”. Ja sam imala izbor 2017. Mogla sam ostati gdje jesam. Kućanica s malim ili nikakvim prihodom ili zavisna od tuđih financija. Život između “desetog i desetog” – bez sigurnosti i bez snova. Mijenjati svoje vrijeme za tuđu dobit. Odraditi dan, preživjeti mjesec. I to je bila jedna opcija. Ali nisam htjela život preživljavati, htjela sam ga živjeti i da me djeca vide kao sretan i dobar primjer.

I da – nasilje, sigurna kuća, djeca, borba, neizvjesnost, sve to me promijenilo. Totalno! Ne bih bila ovo što sam danas da toga nije bilo. Bilo je baš teško, i još uvijek je, ali zahvaljujući toj boli – danas imam čistu viziju: da svaka žena koja izađe iz nasilnog odnosa ima pravo i priliku za novi početak, ne milostinju – nego priliku za uspjeh. I to je ono za što radim – kroz program Novi krug i sve što razvijam. Da ženama dam alate, znanje i osjećaj: “Ej, možeš ti ovo. Sama. I ja sam mogla, s četiri klinca! Svi mi u nekom trenutku budemo i gubitnici i pobjednici. Nitko nije samo jedno. Pitanje je – što napraviš s onim što ti se dogodi? Ostaneš u tome? Ili od toga napraviš nešto što mijenja i tebe i svijet?

Kako si se našla u poduzetništvu? Koliko je lakše ili teže s 4 djece i kao samohrana majka biti poduzetnica od običnog posla u nekoj korporaciji kao zaposlenica?

Kažu da je zdrav život onaj u kojem imaš dovoljno novca. Istina. Ali pametniji kažu: pravi luksuz je imati i vrijeme. To ti je ono kad se zatekneš jednog utorka ujutro da spavaš do devet i piješ kavu u krevetu do deset – bez grižnje savjesti. Za to se ne zahvaljuješ nikome, nego sebi. Godinama sam si slagala život da bude takav. I ne, to ne bi bilo moguće da radim u nekoj firmi, jurim tuđe ciljeve, ganjam targete i imam šefa koji mi određuje kad smijem na WC. Poduzetništvo je kod mene došlo iz nužde – ali ostalo iz uvjerenja. Nikad nisam bila dobra s autoritetima. Ni u školi, ni doma, ni kasnije u poslu. Uvijek sam imala onaj “ne možeš mi ti govoriti” stav i izdvajala se iz mase. To me u mladosti koštalo, ali kad je došlo vrijeme da si sama biram pravila – to je postala moja prednost.

S četvero djece? Nema tu drame. Iskreno, hraniti troje ili četvero – ista stvar. Prave razliku oni koji nikad nisu probali. Zapravo, lakše je. Znaju me zezati ljudi da imam pola nogometne momčadi. Tri – četiri klinca ti već čine mini ekipu – igraju se, druže, zabavljaju se i sami stvaraju dinamiku. Jedno dijete traži više fokusa, više pažnje, više organizacije jer sve ide prema njemu. A onda čujem one perfekcionističke modele roditeljstva – sterilizirane bočice, pečenje smokija na 180 stupnjeva po određenim kutom, sve po šabloni – od kojih mi se, blago rečeno, diže kosa na glavi. I upravo od takvih roditelja najprije čujem kako ništa ne stignu, a imaju samo jedno dijete. Normalno kad im je dijete izdominiralo život. Djeci to ne treba! Oni neće pamtiti ni sterilizirane dude, ni homemade kekse u obliku zeca. Moji recimo pamte kad banem doma popodne, bacim laptop na stol, presvučem se u tri sekunde i viknem: “Hajmo diži noge, imate pet minuta da se spremite – idemo biciklirat 40 kilometara, pa na večeru negdje!” To je ono što ostaje. Život, ne koreografija. I zato mi poduzetništvo paše, jer si mogu kreirati ritam koji je dobar i za mene i za njih. Nema šefa, ali zato ima puno odgovornosti. Ali ta odgovornost je moja i to mi je dovoljno.

Jesi li nakon iskustva koje si prošla produbila neki duhovni odnos sa životom? Na koji način?

Duhovni razvoj nije opcija, nego posljedica neizbježnog gradivnog elementa naše buduće osobnosti – ako stvarno odlučiš rasti. Kad ti život servira dno, kad ostaneš sama s četvero male djece, kad ne znaš kako do sljedeće plaće… onda se nemaš više za što držati osim za ono iznutra. I tu počinje taj odnos sa sobom – a samim time i sa životom, Bogom, Svemirom, prirodom… kako god tko to naziva. Ne idem u crkvu svaku nedjelju. Ne plaćam svećeniku da blagoslovi kuću. Ali poznajem mnogo onih koji to rade, a istovremeno ogovaraju druge, zagađuju okoliš i sputavaju tuđe snove. Meni je to religija – forma. Praktični sam vjernik. Duhovnost je nešto drugo. Za mene je duhovnost vidjeti božju ljepotu u običnom danu, pomoći drugome, disati punim plućima i znati da je to dar, umiriti misli kad je kaos, imati mir u odluci, čak i kad svi sumnjaju u tebe. Prve male promjene kod mene su krenule upravo kroz to – disanje. Naučiti disati pravilno, spojiti se sa sobom. Zvuči banalno, ali to ti je prvi kontakt sa životom, od rođenja. Kasnije su došle meditacije, kontemplacije, reconnect sa sobom. Bez buke, bez aplikacija, bez gurua, samo ja i tišina. I taj unutarnji “ja” koji zna sve odgovore, samo ga treba znati čuti. Hoćeš to nazvati višom silom, intuicijom ili “feel from the gut” – isto je. I ta duhovnost, ta širina, postala je temelj i mog roditeljstva. Pogotovo kad nisam znala gdje griješim kao roditelj, pa bih shvatila da prvo moram sebe “preodgajati”, pa onda njima soliti pamet.

Moja djeca su jedno vrijeme išla u američku privatnu školu, isprobali smo i homeschooling. Htjela sam da rastu u okruženju gdje je dozvoljeno misliti. Propitivati. Razmišljati. Jedan od mojih sinova je na vjeronauku pitao učiteljicu – Zašto se to zove vjeronauk? Ako vjera znači da vjeruješ, zašto onda nauk od glagola “naučavati”? Vjeruješ jer dolazi iznutra, a učimo ono što još nismo spoznali. To ti je to, to nije samo njegovo pitanje. To je plod onoga kako gledam svijet – i što sam prenijela na njih. Da sve što ti se povijesno servira – slobodno kritički preispitati, i da se život ne živi po tuđim formulama. A tako nas malo, često neispravno podučavaju tome u školama.

Tvoja tranzicija iz žrtve u pobjednicu života je zbilja inspirativna. Smatraš li da si na neki način mogla izbjeći ta iskustva ili su ti bila potrebna da budeš ono što si danas?

Apsolutno smatram da su mi bila prijeko potrebna. Čvrsto vjerujem da je naš put negdje “gore” već ucrtana linija, ali ne do kraja. Možda 80% našeg života već postoji kao nacrt – lekcije koje moramo proći, ljudi koje moramo sresti, bol koju moramo osjetiti – a sve da bi dorasli datoj životnoj svrsi i ulozi. Ali onih preostalih 20%… e to je slobodna volja. To je ono gdje Bog kaže: “Evo ti alat, a sad pokaži tko si.” Ti postotci nisu nasumični, nisu dani odjednom. Raspoređeni su tiho i pažljivo kroz godine – kroz one male životne raskrsnice na kojima se odlučuješ: hoćeš li ostati ili otići, šutjeti ili progovoriti, zatvoriti srce ili riskirati još jedan put. U tim trenucima biramo tko će svjedočiti našem životu – koji partner, koja prijateljica, koji poslovi, koji projekt, koji poraz. I kako ćemo živjeti – iznutra, a ne samo izvana. Tih 20% slobodne volje… to je čarolija života. Toliko malo, a nosi sve. Zamišljam to kao prostor gdje možeš reći: “Neću ostati žrtva.” Gdje možeš odlučiti: “Neću odgajati dijete u istim obrascima iz kojih sam ja pobjegla.” Gdje stvoriš novu liniju života, paralelnu s onom starom, ali s tvojim potpisom.

I zato su mi ta iskustva – i ona koja su mi se činila neizbježna, i ona koja sam sama izabrala – bila nužna. Jer ne vjerujem da smo ovdje samo da radimo, jedemo, plaćamo račune i starimo. Vjerujem da svatko od nas ima zadatak. Doduše, ne spektakularan možda, ne za naslovnicu, ali onako – duboko smislen. I najčvršće vjerujem da nije kraj kad ti život pukne pod nogama, nego tek početak. Jer možda 80% puta ne možemo promijeniti, ali način na koji hodamo tih preostalih 20% – e, to mijenja sve!

Danas pomažeš i kreiraš programe za žene koje se trenutačno nalaze u situaciji u kojoj si se ti nalazila i koje mnoge ne vide izlaz iz nje. Koliko je tako nešto tada bilo potrebno tebi?

Da je mene tada, dok sam bila u sigurnoj kući, netko pitao treba li mi program poput Novi krug, rekla bih: “Ne treba mi program. Treba mi netko da mi pokaže kako dalje.” A upravo to je taj program danas i taj netko da pokaže sam danas ja. Ne još jedna edukacija, nego ruka koja pokazuje izlaz kad ti je sve pred očima crno. I tu stvarno mogu pričati satima, jer sam utanane osobno prošla svaki taj korak. U sigurnoj kući sam zajedno s djecom provela točno godinu dana. I jako sam brzo shvatila – imam dvije opcije. Da život stane i da tu godinu izgubim, ili da ju iskoristim kao temelj za nešto bolje. Odabrala sam ovo drugo. Umjesto da sjedim na terasi s drugim ženama i još upijam sve te loše razgovore i svjetonazore jadikovanja i prežvakavam sve što je bilo, uzela sam prvi časopis. Prvu knjigu, prvi podcast – od kojeg pola nisam ni razumjela. Nisam bila poduzetnica. Bila sam “obična” kućanica prije toga. Bez poslovne ideje, bez novca, bez plana. Ali sam imala osjećaj – ovo nije moj kraj i krenula sam. Svaki dan po jedan pametniji izbor. Nisu to bili herojski potezi. To su bile sitnice: čitanje umjesto skrolanja, meditacija umjesto drame, zapisivanje misli, svjesno disanje, vježbanje. I nije to bilo savršeno, a ni baš tak loše. Ali svaki dan sam birala ono što me gradi, a ne ono što me jede. Jer ionako me jelo sve ostalo što se događalo. Razvod, financije, rješavanje stambenog pitanja, ročišta, oporavak…

Tako je prošlo osam godina. Osam godina edukacija, tečajeva, formalnih i neformalnih, domaćih i stranih, pokušaja i promašaja. I sada, sve to što sam prošla – sve ono što je meni tada nedostajalo – pretočila sam u Novi krug. Program koji ženama daje ono što bih ja tada dala sve da imam: konkretne korake, znanje koje razumiješ, podršku bez osude, smjer bez lutanja. Da sam imala mentoricu, program, bar nekakav mali putokaz – možda bih danas bila tu gdje jesam, ali možda pet godina ranije. I zato sad ja postajem to za druge. Da im skratim taj put. Da ne lutaju kao ja, da ne traže odgovore po komadićima. Da ih ne dočeka život nespremne samo zato jer im nitko nije rekao kako, a godina dana u sigurnoj kući, i one godine kasnije po izlasku samo se redaju. I zato radim ovo što radim. Da druge žene ne bi morale sve same – kao što sam ja morala.

Kako si ti sama našla put koji sada pokazuješ drugim ženama?

Iskreno – ne znam odgovor. Put se jednostavno otvarao. Kao da je znao kamo ide i prije nego što sam ja znala da hodam. Možda su moje molitve bile glasnije nego što sam mislila.
I možda me Bog ipak slušao i onda kad sam mislila da me ne čuje. Kad mi je teško – a ima tih dana i dan danas – ne molim da mi olakša teret, molim da mi ojača ramena. Nisam uvijek bila ovako “prizemljena”. Iako, ako pitaš moje roditelje i moje prijatelje će reći – oduvijek luda i svoja. U početku sam stvarno mislila da sve mogu, da sve razumijem čim malo zagrebem tematiku. Danas, nakon što sam godinama kopala po znanju – o biznisu, investiranju, duhovnosti – tek sad vidim koliko je sve to kompleksno. I sad sam sretna kad sam među ljudima koji znaju više od mene. Nekad sam htjela briljirati. Danas samo želim rasti i učiti što god mogu i da me zanima.

Kad je krenula kampanja pošumljavanja, imala sam možda 200 prijatelja na Facebooku. Napisala sam onako, iz srca najobičnije: “Ekipa, hajdemo saditi stabla.” Nisam imala plan, strategiju, ni ideju što će se dogoditi. Samo osjećaj da to treba i dogodilo se nešto čudesno. Ljudi su osjetili to isto. Priključili su se. I za tri dana taj status je postao nacionalni pokret. Za četiri godine – 400.000 posađenih stabala. Postali smo najpoznatija i najveća kampanja pošumljavanja u Hrvatskoj! Masa, ljudi, energija. To je bila snaga. Ne ja. Tad sam morala naučiti kako se otvara i vodi udruga, što je to menadžment, osnove knjigovodstva, pisanje izvještaja, organizacija ljudi i hrpa toga s čim sam se susretala prvi put. A tri mjeseca prije toga, mama s četvero djece izašla friško iz sigurne kuće.

I onda se put samo nastavio otvarati. Do otvaranja firme. Do prve nagrade National Geographica. Do izbora među 26 najutjecajnijih žena u Hrvatskoj. Ne zato što sam imala “plan”. Nego zato što sam radila iz srca i zato što sam prihvatila taj put koji mi je od Boga ponuđen, vođena na slijepo. I vjerujem da dobra energija privlači dobru energiju – i da kad na nju dodaš vrijeme i trud, dogodi se ono što zovemo čudo. A zapravo je samo – efekt složenosti i vjere. Moj put se nije “našao”, on se sagradio dan po dan. Odlukom po odluku, pogreškom po pogreškom. I sad kad znam gdje vodi – ne mogu ne pokazati drugima kako do tamo. Odgovor je, valjda, da se dobra energija veže za dobru energiju i sakuplja kroz efekt složenosti vremena.

Gdje te žene kojima treba pomoć mogu pronaći i prijaviti se na neki program?
Ako si trenutačno u sigurnoj kući – vrlo vjerojatno ćemo se uskoro upoznati. Moj program Novi krug financiraju moji partneri i donatori, i dogovara se direktno s kućama. To znači da žene ne moraju nigdje putovati, tražiti smještaj ili babysitting – program dolazi njima, u njihov prostor, kad su spremne za novi početak – ako jesu jer ga same moraju prihvatiti i to je prvi najvažniji korak. Za sve ostale žene, one koje nisu u sigurnim kućama, ali osjećaju da im treba podrška, znanje, promjena – tu je online verzija programa.

Dovoljno je da imate pristup internetu, neki uređaj s kamerom i volju. Radnu knjigu dobijete od mene. Prijaviti se možete preko web stranice https://matejaangelinakramar.eu/ ili me na mrežama možete pronaći pod imenom @TetaAngelina_official.
Program Novi krug je nastao iz mog vlastitog iskustva. Znam kako je kad ti je teško. Znam kako je kad nemaš kuda ni s kim i zato sam osmislila ovaj projekt – da pomognem ženama koje žele izgraditi siguran, financijski neovisan i dostojanstven život. Program traje četiri tjedna i pokriva najvažnije stvari za novi početak: osobni razvoj, financijsku pismenost i budžetiranje, traženje posla i pokretanje vlastitog posla te mindset za dugoročne promjene.
Ne nudim čuda. Nudim alate, znanje, konkretne korake i podršku žene koja je prošla sve ono što vi možda sada prolazite.

Hvala Mateja na ovom inspirativnom razgovoru! Bilo mi je čisto zadovoljstvo voditi ga s tobom.

Tekst: Martina Komerički

Podcast epizodu s Matejom pogledajte 👇