Sve zvuči obećavajuće na početku. Nakon 23 godine staža uspijem se s kolegamana poslu izboriti za „svoj” termin, a ne onaj koji mi ostane nakon 63 uredske svađe. Imam kuću na moru. Točnije, nemam. Imaju je moji roditelji, što svi koji nisu u toj situaciji olako poistovjećuju. Jer kad imaš „svoju” kuću na moru, moraš proći isti onaj krug od 63 svađe da se dokopaš svog termina. Samo što svađe nisu uredske, već tople, obiteljske. Nakon toga mora ti se poklopiti da i muž ima godišnji u isto vrijeme. (Nekad bi bilo bolje da se ne poklopi, op. a.) A o onoj mlađoj čeljadi da ne pričam. Ako su vam djeca sportaši, e, to tek zahtijeva posebne vrste žongliranja, navigacije, pregovora i domunđavanja da se poklope vaš godišnji i njihova čitava četiri dana ljeta bez treninga. Ali dobro. Za potrebe ove priče, recimo da se nama ove godine sve to uredno poklopilo.

Lijepo smo stigli u tu našu kuću na moru i prvi dan dušu ispustili da početno očistimo kuću od jednogodišnjeg neboravka. Drugi dan smo se dočepali plaže i uredno se okupali, izgorjeli, pregorjeli i nagorjeli. Taman kad smo pomislili: „O, Bože, kakve li miline. Ovo će biti dobraaa noooć, predosjećaaam…”, krenuli su prvi virusi, hunjavice, njunjavice, korone, gripe i sve ostale bolešćura-spike. I to takvim finim slijedom. Neee, ne daj Bože nekog preklapanja pa da nas je dvoje bolesno u isto vrijeme. Tako bismo malo i uštedjeli na danima godišnjeg odmora. Ne. Jedan po jedan, k’o po špagi. Kao one vražje vodene kozice koje, poput američke štafete na 400 metara, uredno čekaju da prvi završi svoju dionicu i onda filigranski precizno presele se na sljedećeg u nizu. E pa sad, kad izračunate nas četvero — a znamo da je majka dežurna i za ostalih troje — svako po tri-četiri dana, tu već propadne više od pola godišnjeg. A mene je još dodatno ove godine za nagradu pokosilo na osam dana. Taman da prvi zdravi dan dočekam buru, valove i pomračenje sunca. Tako smo ubili još dva dana.

Ali kad žena prijeđe četrdesetu, ona je odavno već očvrsnula i naučila samoregulirati svoj živčani sustav. Nema predaje, reći će si žena tada. I pojačati svoj optimizam na najjače. Jer ipak su joj ostala još dva dragocjena dana godišnjeg odmora. Taman da pospremi, očisti, oriba, izlufta, natufta svoju kuću na moru, kako bi kuća bila spremna za početno čišćenje kad iduće godine dođe na godišnji.

I sad bih tu mogla završiti priču i reći da sam od tri tjedna godišnjeg stvarno odmorila samo dva i pol dana. Što je, zapravo, istina. Ali nije cijela istina. Jer dok sam ja cijelo vrijeme kroz šalu nabrajala kako mi je godišnji propao, zapravo sam malo bježala od puno neugodnije činjenice. 

Ja se više ne znam opustiti. Ne mislim samo na godišnji. Mislim na ono kad djeca navečer izađu, a ti svako malo pogledaš mobitel. Jesu li stigli? Gdje su? Zašto ne odgovaraju? Kad će doći? Ili kad nestane struje, što se ovdje zbog čestih redukcija zna dogoditi, pa odmah računaš koliko će izdržati hrana u frižideru, što ćemo s njom ako nestanak potraje i, naravno, sjetim se da kad nema struje nemamo ni vode. Jer zašto bi čovjek na godišnjem samo ležao i gledao more kad može unaprijed razraditi sedamnaest mogućih scenarija katastrofe? I tako, čak i kad ništa ne radim, ja nešto radim. Brinem. Planiram. Predviđam. Provjeravam. U glavi imam mali krizni stožer koji očito ne ide na godišnji. I čini mi se da sam negdje putem zamijenila brigu za ljubav. Kao da, ako se ne brinem, ne volim dovoljno. Ako ne provjeravam, nisam odgovorna. Ako ne predvidim problem, tko zna što će se dogoditi.

A onda sam danas na plaži gledala jednu obitelj. Žena u kolicima. Njezin muž i odrasla kći cijeli dan oko nje. Dodaj joj ovo. Pomakni ono. Ubaci je u more. Izvadi je iz mora. Namjesti joj ručnik. Donesi joj nešto. Vrati je. I pomislim: A što je s njih dvoje? Imaju li oni ikad godišnji? Kad se odmaraju ljudi koji cijelo vrijeme brinu o nekome drugome? Ne znam ništa o toj obitelji. Ne znam kakav je njihov život ni je li im ovo bio prvi dan mora nakon tko zna koliko vremena. Ali gledajući ih, prvi put tog dana nisam razmišljala o svoja dva izgubljena dana. Razmišljala sam o tome koliko mi zapravo malo treba da svoj život proglasim napornim. I koliko je lako zaboraviti da postoje ljudi koji se ni na godišnjem ne mogu jednostavno isključiti. Možda godišnji uopće nije samo pitanje koliko slobodnih dana imamo. Možda je pitanje možemo li tijekom tih dana na trenutak prestati biti odgovorni za sve. I možda mi zato ova tri tjedna nisu bila dovoljna. Ne zato što sam osam dana bila bolesna. Ne zato što je puhala bura. Ne zato što sam čistila kuću. Nego zato što sam i na godišnji ponijela sebe.

A sebe, izgleda, još uvijek ne znam ostaviti kod kuće. Možda je to moj pravi zadatak za sljedeći godišnji. Ne pronaći bolji termin. Ne izbjeći viruse. Ne moliti djecu da ne treniraju baš tih petnaest dana. Nego naučiti da se ništa strašno neće dogoditi ako se na nekoliko sati ne brinem ni za što. A kako mi se čini da će mi za to trebati još nekoliko godina prakse, bolje da odmah počnem. Jer možda je upravo to ono što me cijelo vrijeme muči. Ne godišnji. Ne djeca. Ne posao. Ne kuća. Nego to što još uvijek mislim da moram imati sve pod kontrolom da bih mogla mirno živjeti. A možda bih, nakon svih ovih godina, napokon mogla naučiti da ne moram. 

Ali kako? 

Joooj…Ko me stavio u ovaj život? 

Do slijedećeg čitanja pozdravlja vas Milica!

PS. Za extra dozu humora zapratite Milicu na njenom IG profilu – @milica_tomljenovic