Kad ste se zadnji put smijali dok vas nije zabolio trbuh?

Ne onaj uljudan smijeh na sastanku, ni kratko “haha” ispod poruke na mobitelu. Onaj pravi, nekontrolirani smijeh od kojeg vam poteku suze, glava zabaci unatrag i na trenutak potpuno zaboravite na sve što vas je tog dana opterećivalo. Ako morate dugo razmišljati o odgovoru, niste jedine. Negdje između obveza, briga i uvjerenja da odrasla, ozbiljna žena ne smije biti “djetinjasta”, mnoge od nas su tu sposobnost potisnule, a da to nisu ni primijetile.

A šteta je veća nego što se čini.

Smijeh nije reakcija, nego kemijski događaj

Kad kažemo da nas nešto “nasmijava do suza”, to nije samo slikovit izraz. Smijeh iz trbuha pokreće stvaran, mjerljiv fiziološki niz događaja. Aktivira oslobađanje dušikovog oksida (NO), plina koji opušta stijenke krvnih žila i poboljšava protok krvi, te potiče lučenje beta-endorfina, tjelesnih prirodnih spojeva za ublažavanje boli i podizanje raspoloženja. Zajedno, ta dva mehanizma tijelu šalju jasan signal: opusti se, ovdje nema opasnosti.

To je razlog zašto se nakon dobrog smijeha često osjećamo fizički lakše, gotovo kao da nas je netko masirao. U određenom smislu, i jest – samo iznutra. Krvne žile su se proširile, mišići koji su bili stegnuti od tihog, kroničnog stresa privremeno su popustili, a živčani sustav je dobio poruku da može izaći iz stanja pripravnosti.

Ova kemijska pozadina objašnjava i zašto kronična ozbiljnost, ona vrsta koja se uvuče u život nakon godina obveza, briga o drugima i pritiska da sve “držimo pod kontrolom”, ima realnu tjelesnu cijenu. Kad rijetko dopuštamo sebi neozbiljnost, tijelo ostaje u blažem, ali postojanom stanju stresa – bez povremenih injekcija dušikovog oksida i endorfina koje bi ga vratile u ravnotežu.

Zašto strah, a ne humor, upravlja mnogim odraslim životima

Neuroznanstvenik dr. Richard Davidson sa Sveučilišta Wisconsin proveo je desetljeća proučavajući što se u mozgu događa kad se fokusiramo na ono što nam donosi radost, u odnosu na ono čega se bojimo ili čime smo opterećeni. Njegova istraživanja pokazuju da usmjeravanje pažnje na ugodno i zabavno smiruje amigdalu, dio mozga zadužen za obradu straha i prijetnje, dok istovremeno aktivira fuziformni girus, područje povezano s prepoznavanjem lica i pozitivnim socijalnim signalima.

Drugim riječima, mozak doslovno bira između dva različita moda rada: modusa opreza, u kojem stalno skenira okolinu tražeći što bi moglo poći po zlu, i modusa opuštenosti, u kojem je dostupniji za povezivanje, kreativnost i, da, smijeh. Problem je što mnoge odrasle žene, osobito one koje dugo nose ulogu “one koja sve drži skupa” – u obitelji, na poslu, u krugu prijatelja – provode neproporcionalno mnogo vremena u prvom modusu, a premalo u drugom.

Dr. Christiane Northrup u *Goddesses Never Age* to opisuje gotovo poetično: sve što uzmemo previše ozbiljno, vrijedno je i ismijati. Ne u smislu omalovažavanja stvarnih problema, nego u smislu odbijanja da nas ti problemi u potpunosti definiraju. Humor, kaže ona, razbija toksične obrasce srama i straha koji se s vremenom nakupljaju u tijelu poput taloga.

Djeca se ne smiju zato što nemaju problema

Vrijedi razmotriti jednu naizgled očitu, ali lako zaboravljenu razliku između djeteta i odrasle osobe: djeca se ne smiju zato što je njihov život lakši. Smiju se zato što još nisu naučila da je neozbiljnost nešto što treba potisnuti. Njihovi pokreti, igra i mašta dolaze iz neposredne povezanosti sa životnom radošću, dok se kod odraslih ta povezanost, zajedno sa sjedilačkim, opterećenim načinom života, postupno ukruti – doslovno i figurativno.

Zanimljivo je da mašta sama po sebi, bez potrebe da se doživljaj stvarno dogodi, može aktivirati slične centre za ugodu u mozgu kao stvaran događaj. Zamišljanje ugodnog scenarija, prisjećanje na trenutak čiste sreće, ili čak kratka fantazija o tome kako bi bilo boraviti u prostoru koji volite, mozak djelomično obrađuje kao da se stvarno događa. To je razlog zašto dopuštanje sebi da sanjari, igra se idejama i povremeno bude “djetinjasta” u najboljem smislu te riječi, nije bijeg od stvarnosti, nego alat za reguliranje živčanog sustava.

U mnogim duhovnim tradicijama ova ideja nije nova. Lik Nasmijanog Bude, prisutan u budističkoj i taoističkoj ikonografiji, ne slavi asketsku ozbiljnost, nego upravo suprotno – radost, obilje i sposobnost da se svijetu i sebi nasmijemo. Poruka iza tog simbola, prevedena na suvremeni jezik, mogla bi glasiti ovako: duboka duhovnost i ozbiljan pristup životu nisu isto što i mrgodno lice.

Kako vratiti smijeh u dane koji su ga izgubili

Dobra vijest je da se sposobnost smijeha, poput mnogih drugih tjelesnih funkcija, može vježbati. Ne mora se čekati da se nešto smiješno samo od sebe dogodi.

Jedan jednostavan, ali djelotvoran pristup jest namjerno uvođenje smijeha u svakodnevnu rutinu – primjerice, deset minuta dnevno gledanja sadržaja koji vas pouzdano nasmijava, bilo da je riječ o omiljenoj komičarki, videima kućnih ljubimaca ili starim epizodama serije koja vas nikad ne izneveri. Zvuči gotovo previše jednostavno da bi imalo učinak, ali dosljednost je ta koja radi posao: tijelo koje svaki dan dobije barem kratku dozu dušikovog oksida i endorfina, postupno se navikava na češće opuštanje.

Za trenutke kad se osjećate emocionalno zaglavljeno, a smijeh djeluje nedostižno, korisna je jedna tiša tehnika koju spominje Northrup – takozvana vježba unutarnjeg osmijeha. Zatvorite oči, usporite disanje, i mentalno usmjerite topao, blag osmijeh prema svakom svom unutarnjem organu, jedan po jedan – srcu, plućima, jetri, crijevima. Zvuči neobično dok se ne proba, no mnoge žene opisuju taj kratki ritual kao iznenađujuće umirujući, gotovo poput unutarnjeg zagrljaja.

Smijeh koji se dijeli djeluje jače

Vrijedi razlikovati dvije vrste smijeha koje, iako se čine slične, imaju različitu snagu djelovanja. Smijeh nasamo, dok gledate zabavan video na telefonu, ima stvaran, mjerljiv fiziološki učinak. No smijeh koji se dijeli s drugom osobom, uživo, uz kontakt očima i zajedničko iskustvo, prema dostupnim opažanjima djeluje snažnije, upravo zato što uz oslobađanje dušikovog oksida i endorfina istovremeno aktivira i lučenje oksitocina, hormona povezanog s povjerenjem i socijalnom bliskošću.

To je razlog zašto je vrijedno smijeh tražiti ne samo kroz ekran, nego i kroz stvarne susrete – ručak s prijateljicom koja vas pouzdano nasmije, večer uz društvenu igru, čak i telefonski poziv umjesto poruke, jer se ton glasa i smijeh puno lakše prenose uživo nego pisanim putem. Nije potrebno birati između ta dva oblika; oba imaju svoje mjesto. No ako birate gdje uložiti ograničeno slobodno vrijeme, druženje koje uključuje zajednički smijeh nosi dodatnu, mjerljivu vrijednost koju usamljeno gledanje sadržaja ne može u potpunosti zamijeniti.

Ono što još čekamo da znanost potvrdi

Poštenja radi, vrijedi reći i gdje znanost trenutačno stoji, a gdje su granice onoga što je dokazano. Veza između smijeha, smanjene upale, boljeg krvnog tlaka i poboljšane cirkulacije dobro je utemeljena u istraživanjima. Manje je, međutim, izravnih kliničkih studija koje bi dugoročno pratile učinak strukturirane terapije smijehom, poput joge smijeha, na stabilizaciju razine glukoze u krvi kod žena s hormonalnim disbalansom tijekom perimenopauze. To je područje koje tek čeka opsežnija istraživanja, pa je bolje smijeh promatrati kao snažan, ali podržavajući alat, a ne kao zamjenu za medicinsko praćenje hormonalnog zdravlja.

Sljedeći put kad osjetite da vam je dan pretežak, prije nego posegnete za još jednom šalicom kave ili popisom obveza, probajte nešto neočekivano jednostavno: pronađite deset minuta za nešto što vas pouzdano nasmijava. Vaše tijelo, na razini koju ne možete vidjeti, ali sasvim sigurno osjeti, zna razliku.

Nemate ideju gdje se ići zabaviti. Imamo idealan prijedlog za vas. Lough and Wine s Milicom!

Photo: Milica Tomljenović, momenti s Lough&Wine. Prijavi se za slijedeći OVDJE.

Izvor: Christiane Northrup, Goddesses Never Age: The Secret Prescription for Radiance, Vitality, and Well-Being

………………

Tekst priredila: MK; Naslovna foto: Magnific

Napomena: Tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički savjet, dijagnozu ili liječenje. Informacije se temelje na navedenim stručnim i znanstvenim izvorima. Za osobne zdravstvene odluke obratite se svom liječniku i specijalistu.

Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.