Anđa Marić je žena koja je do sada proživjela više života u jednom – bila je manekenka i pjevačica, a danas je autorica, motivatorica i poduzetnica. Javnost ju je upoznala još 1998. godine kada je osvojila titulu druge pratilje na izboru za Miss Hrvatske, a ubrzo je zakoračila i u glazbene vode kao vokal grupe Flare. Bend je osvojio Porina i svirao predgrupu Duran Duranu, a Anđa je kasnije nastavila glazbenu priču s bendom Kisha pjevajući na mađarskom kojeg govori od malih nogu.
Piše dječje knjige, vodi inspirativan vlog Mala škola za veliki život, a njezina knjiga Moja (r)evolucija u 365 dana iskreno govori o borbi s multiplom sklerozom – borbi koju vodi s nevjerojatnom snagom i osmijehom ali i ranjivošću. Uz sve to, pokrenula je i vlastiti brend prirodne kozmetike Ganđa, baziran na ljekovitosti konoplje.
Evo nam Anđe u intervjuu i podcastu kao i uvijek bez filtera, iskreno i s dušom.
Za mene si simbol jedne od najmoćnijih žena koje znam. Od srednje škole, kad si prkosila pravilu da moramo nositi papuče (to je jedino naša luda Lucijanka tada imala), a ti dolazila u ružičastim svinjama na nogama da te svi vide, pa do sada kad prkosiš stereotipu kako bi netko s tvojom “dijagnozom” trebao živjeti. Kako uspijevaš biti toliko drugačija u svijetu koji nas sve stalno želi staviti u kalupe?
Baš ti hvala na ovom uvodu, zaboravila sam na taj detalj iz srednje škole. Kako mi uspijeva? Mislim da mi nikad nije ni bila opcija biti nešto drugo nego ja, ali dobro je pitanje – odakle mi baterije za to? Martina, iskreno, nikad nisam razmišljala o tome, samo živim. Što se tiče bolesti, sada je to moj razgovor sama sa sobom. Kad sam bila učenica doktora Dispenze, naučila sam – tamo smo morali non-stop, nakon svake njegove pete rečenice, okrenuti se prema osobi koja je sjedila pored nas i objasniti joj sve što smo razumjeli. Tako sam naučila da je istinsko znanje tek kad nešto znaš prenijeti drugima. I tako, prenoseći drugima neke svoje uvide, ja sam ih samo dodatno utvrđivala – gradivo koje je meni pomoglo.
Možeš li nam malo opisati put koji si prošla sama sa sobom, od dobivanja dijagnoze pa do sada, kad si primjer ne samo ljudima s MS-om nego i svima nama ostalima kako bi zapravo trebali živjeti?
Ajme, kako je dugačak bio taj put, a sada sam pred izazovom da ga ukratko objasnim.
Krah mog života počeo je davno prije dijagnoze. Tjelesni izazov ili bolest shvatila sam kao da me vlastito tijelo stavilo u prvu brzinu jer ga nisam slušala, pa me bilo prisiljeno zaustaviti. Jer – vrč ide na vodu dok se ne razbije, zar ne? Ili kako već ide ta poslovica?! Moj ego nije mogao prihvatiti da je moj život to: ugašen sa 35, a prognoza: paraplegija za dvije godine. “Gospođo, budite sretni da ste još na nogama.” U meni je proradio strašan inat, energija spašavanja vlastitog života od nečega što mi se činilo apsolutno neprihvatljivim. Tada još nisam znala informacije koje sada znam, ali imala sam čvrstu vjeru da sam voljena i vođena, i povjerovala sam u one Isusove riječi: “Bit će ti po vjeri tvojoj.” Držala sam se za njih kao pijana plota. Bila sam odlučna dokazati sebi i svijetu da su istinite i da ću ja biti primjer toga.
Što bi rekla, koja je najveća mudrost koju ti je do sada život podario?
Pa da, život uopće nije tako ozbiljan. Jer je zapravo neutralan – sve je neutralno, samo mi kao promatrači dajemo značenje: dobro, loše ili grozno. Patnja kao takva proizlazi samo iz našeg tumačenja određenog događaja ili situacije. Dakle, suma sumarum – sve smo mi. Nema nikog u našem filmu, nemamo se kome moliti nego sami sebi da si prestanemo bacati balvane pod noge i biti sami sebi najveći problem u životu.
Koliko misliš da je duhovnost bitna kao katalizator života u neku drugu dimenziju i koliko često si u jednoj, a koliko u drugoj ili trećoj, četvrtoj? Ispričaj nam malo o nekim svojim duhovnim iskustvima.
Zapravo, za mene je to bilo ključno. Mi smo duhovna bića koja imaju tijelo, a ne obratno. Život u tijelu je san, Maya, simulacija. Život je školica koju je tvoja duša odlučila položiti ne bi li postigla ili spoznala ono što je trebala za svoj razvoj. Zapravo, moje iscjeljenje prepuno je “duhovnih čuda”, paranormalnog i puno je čarobnije nego realno. Ali o tome ću pisati u svojoj sljedećoj knjizi, jer sam shvatila da s ove dvije izgledam kao da je dovoljno da čovjek razborito razmišlja i da ima nekakvu zdravu pamet. Ali za mene je duhovni aspekt bio ključ.
Dugo si bila u programima Joa Dispenze. Svjedočila si vjerojatno koliko je moćan njegov rad. Koliko su te meditacije “spasile” od patnje koju većina ljudi, i bez teških dijagnoza, prolazi danas u svakodnevnom životu?
Dakle, koje dobro pitanje! Martina, to me spasilo, jer ulazak u svoju tišinu, naučiti samo biti – dakle, meditacije su ključ! Meditacija po etimologiji riječi znači spoznati sam sebe. Izaći iz onog ludog života u visokim beta moždanim valovima (stanje svijesti i lagani stres kao način života). U vrijeme kad sam se razboljela, imala sam mindset da je biti u stresu zbog posla značilo kao da si dobila neko odličje – znak da puno radiš i da si jako zaposlena. Moj analitički um bio je tako lud cijeli život, otkad se znam, da čak nikada nisam voljela niti spavati kao dijete. Imala sam osjećaj da gubim jako puno vremena, kao da propuštam život misleći da je život ovo što sam živjela. Bio je to blagoslov pod krinkom. Kao i uvijek. Zato što se sve dogodi baš onako kako je najbolje za nas.
Zašto po tebi mnogi biraju biti žrtve života i baviti se nacionalnim sportom Hrvata, kukanjem, i kad za to stvarno nemaju nikakvih osnova? Da li uopće ikada trebamo u životu kukati?
Pa, oni to zapravo ne biraju nego se samo glasaju sa svojih pozicija stanja svijesti u kojima se nalaze. Skužiš kad skužiš, dobiješ uvijek kad ga dobiješ – ako ga želiš i ako ga tražiš. Mnogi ljudi biraju takozvani spavajući život bez puno uzbuđenja i izazova. Jedna od mojih omiljenih duhovnih učiteljica, Dolores Cannon, kaže da mi ne znamo od čega se oni odmaraju ili zašto se spremaju. Skužila sam da mi je bolje gledati svoja vlastita posla i ne baviti se drugima i njihovim izborima. Svijet funkcionira po principu slobodne volje – svatko ima pravo raditi što god želi, a ja se ne bih trebala baviti time nego sama sa sobom.
Sve se događa za naše najveće dobro. Pa i bolesti. Koliko se slažeš s tom tvrdnjom i misliš li da su to putokazi ili neke stvari možemo i izbjeći? Da znaš što znaš danas, bi li mogla neke karte drugačije odigrati?
Danas se slažem s tom tvrdnjom, to je moj credo. Spoznaja koju sam osvojila je kao neki vrh na Monte Everestu osobnog razvoja – da je svaka moja misao i moja riječ sjeme koje pada na plodno tlo moje podsvijesti. A ona nema kritički pogled niti vrednuje jesam li ja toga dostojna ili ne. Sve što bacim u svoju podsvijest – uskrsnut će. Zato trebam paziti kakav sam vrtlar, jer sam ujedno i kreatorica svog života, svoja sutkinja, žiri, akademija stručnjaka koja određuje jesam li dovoljno vrijedna za sve što želim ili ne. Sve sam ja. Strašno isprva, ali kako je rasla moja svjesnost, ta spoznaja mi je postala mekana vatrica spokoja. Kako je rekao deda Spiderman – velika moć nosi veliku odgovornost.
Vodiš Malu školu za veliki život. Što tamo učiš svoje polaznike?
To je zbog grupe moje prijateljice i žene koja me inspirirala da uzmem svoj život nazad u svoje ruke – teksašanke Courtney Runyon, koju mi je prijateljica otkrila na Facebooku rekavši mi da je pronašla ženu koja je toliko pozitivna u svojoj paralizi da je podsjeća na mene. Pronašla sam je i vidjela da ima grupu za pomoć osobama oboljelima od autoimunih bolesti. Priključila sam se njezinoj grupi koja je bila poput male školice, funkcionirala je kao mjesečna pretplata. U toj grupi sam shvatila da je većina ljudi u njoj bile su žene, zdravstveni radnici – dakle, sami po sebi empati koji nisu odredili jasne osobne granice, pa ih tuđa bol i izazovi preplavljuju unatoč njihovoj urođenoj misiji da služe i pomažu ljudima.
Bila sam sretna u toj školi, čak sam i otišla posjetiti Courtney u Meksiko. Jednom kad sam joj se žalila da ne idem na more jer nemam babysittinga, a niti partnera – nekoga tko će me voditi za ruku dok ulazim u more – tada je ponudila da dođem do nje i da će ona biti ta osoba. I ja sam tako napravila. Sjećam se koliko mi je to putovanje promijenilo pogled na život. Shvatila sam da još uvijek mogu jako puno toga, da su ograničenja samo u mojoj glavi. A kada sam joj se divila kako radi predavanja za našu grupu, rekla mi je: “Anđa, prestani mi se diviti, idi kući i napravi istu takvu grupu. Inspiriraj ljude kao što sam ja tebe.”
Prije toga sam mislila da mi fali još ovaj ili onaj tečaj, diploma, potvrda, metoda… Od nje sam naučila da podučavamo ono što sami želimo naučiti.
Moji klijenti su različiti – od vozača kamiona koji se probudio i želio saznati neke odgovore pa sve do stručnjaka za psihijatriju, odnosno doktora psihijatrije. Nije to kao da ja nešto podučavam – ja tamo dijelim svoja iskustva, postavljam klijentima prava pitanja tako da oni do svojih spoznaja dolaze sami. Imam digitalne online tečajeve koji se sastoje od video predavanja, malo teksta i malo audio predavanja, tako da ih je lako pratiti. Jeftini su poput kave i sendviča, jer želim biti dostupna baš svima. A oni koji žele raditi sa mnom jedan na jedan – njima posvećujem malo više pažnje i idemo dublje.
I dalje si božanstvena kao model, ali ovoga puta promoviraš svoj vlastiti brand. Što se točno sve krije pod brandom zvučnog imena Ganđa?
Baš ti hvala, kako mi fale ovakvi komplimenti od nekoga tko nije istog spola 😊🤣. Iza mog brenda stoji prijateljstvo dugo nekoliko desetljeća. Kada sam živjela u Ljubljani, zaljubila sam se u kulturu konoplje i njezina ljekovita svojstva na naše tijelo i duh. Kada su moji prijatelji iz farma Hampa odlučili eksperimentirati s kozmetičkom linijom i pitali me jesam li zainteresirana da je probam, nakon četiri mjeseca testiranja oduševila sam se i objeručke prihvatila kao da su mi predložili da napravimo moj vlastiti brand. Inače, na kožu ne stavljam ništa što nije dovoljno prirodno da bih to mogla i pojesti, jer nam je koža najveći organ i kao neki izlog kojim se predstavljamo svijetu. Važno mi je osjećati se ugodno u mojoj koži baš kakva jesam. To je Ganđa kozmetika, građena na kanabidiolu, koji nam je toliko prirodan da postoji cijeli sustav u našem tijelu – endokanabinoidni sustav – koji se brine za sve najvažnije funkcije u našem tijelu.
A što se tiče izgleda, najljepša ti hvala. U ovih 15 godina dobila sam 20 gore i 20 dolje kila, ali puno vježbam, hranim se stvarima koje mi daju energiju i grade moje tijelo. Baš mi je izazov biti model za svoju liniju kozmetike. Barem ne moram hodati – mogu biti fotomodel i dalje bez problema, i to me jako veseli.
Za kraj nam reci – što je tvoj tajni recept da ostaješ i dalje toliko mlada duhom i kako da naše boginje koje nas čitaju nikada ne ostare?
Meni se čini da sam tek sada dobila volju, kada sam na pragu svoje slavne druge polovice života. Upravo sam oduševljena činjenicom da sam još uvijek klinka u glavi i istovremeno ozbiljna poslovna žena, motivator, pisac, i istovremeno neko dijete koje je toliko uzbuđeno jer jedva čeka otkriti svijet sada kada ima nove oči i filter, odnosno leće kroz koje ga gleda.
Gdje te čitateljice mogu pronaći?
Prisutna sam na svim mrežama. Uz moje ime stoji plava kvačica, jer ima jako puno mojih lažnih profila. Jučer sam saznala da postoji TikTok profil s mojim slikama naziva “Razvedena žena” – i taj profil ima izražen narativ žrtve života, pa je jedna žena shvatila da to nisam ja. Inače, možete pronaći sve što radim na stranici www.andjamaric.shop
Hvala ti na razgovoru. Pravi si primjer Boginje.
With ❤️ M
Podcast epizodu poslušajte i pogledajte OVDJE.
