Križaljke svakog jutra uz kavu, sudoku na telefonu u čekaonici, aplikacija za “trening mozga” prije spavanja – sve to zvuči kao razuman recept za očuvanje pamćenja s godinama. A ipak, jedno od najopsežnijih dugoročnih istraživanja o prevenciji demencije donijelo je iznenađujući zaključak: ni jedna od tih navika nije se pokazala ni približno tako djelotvornom kao nešto potpuno drugačije – ples u paru.

Ideja da bi tango mogao biti moćnije oružje protiv demencije od križaljki djeluje gotovo preintuitivno neozbiljno. No kada se zaviri u mehanizme koji stoje iza te tvrdnje, postaje jasno zašto ples angažira mozak na način na koji to statične mentalne vježbe jednostavno ne mogu.

Za razliku od popularnih aplikacija za “trening mozga”, koje često treniraju usku, specifičnu vještinu poput brzine prepoznavanja uzoraka ili kratkoročnog pamćenja niza brojeva, ples u paru zahtijeva istovremenu aktivaciju gotovo svih većih moždanih sustava odjednom – od motoričkog planiranja do emocionalne obrade i socijalne kognicije. Upravo ta sveobuhvatnost, a ne izolirana složenost pojedinog zadatka, objašnjava zašto rezultati poput onih iz Einsteinove studije (Verghese i sur. (2003.), “Leisure Activities and the Risk of Dementia in the Elderly”, New England Journal of Medicine, longitudinalna studija Albert Einstein College of Medicine) toliko nadmašuju očekivanja koja bismo imali od bilo koje pojedinačne “vježbe za mozak”.

Znanstveni trijumf plesa

Temeljni dokaz za ovu tvrdnju dolazi iz opsežne, dvadesetjednogodišnje longitudinalne studije koju je proveo Albert Einstein College of Medicine (Verghese i sur., 2003.), a koja je pratila slobodnovremenske aktivnosti starijih osoba i njihovu povezanost s kasnijim razvojem demencije. Istraživači su usporedili čitav niz aktivnosti – čitanje, pisanje, rješavanje križaljki, sviranje glazbenih instrumenata, igranje karata, ali i fizičke aktivnosti poput plivanja, biciklizma, golfa i plesa.

Rezultati su nadmašili očekivanja. Dok gotovo nijedna od proučavanih fizičkih aktivnosti – uključujući plivanje, biciklizam i golf – nije pokazala mjerljiv učinak na smanjenje rizika od demencije, ples u paru istaknuo se s dramatičnim rezultatom – smanjenjem rizika od čak 76 posto. Nijedna druga fizička aktivnost u istraživanju nije se ni izbliza približila tom broju.

Ovaj podatak nije slučajan hir statistike. On odražava temeljnu razliku između aktivnosti koje su ponavljajuće i predvidljive te onih koje od mozga zahtijevaju kontinuirano, trenutačno prilagođavanje.

Zašto je argentinski tango jedinstven

Ključ tangove snage leži upravo u onome što ga čini teškim za naučiti – improvizaciji. Za razliku od koreografiranih plesova gdje se niz koraka nauči i potom ponavlja, argentinski tango, osobito u svom tradicionalnom obliku plesanom u bliskom zagrljaju, u potpunosti je improvizacijski: vodeći partner u hodu odlučuje sljedeći korak, a prateći partner mora ga protumačiti i izvesti bez prethodnog znanja što slijedi, oslanjajući se na suptilne signale tijela.

Dr. Christiane Northrup u knjizi Boginje ne stare nudi jedno objašnjenje zašto ravnoteža i koordinacija s godinama slabe, a ples pomaže: dijelom zato što prestanemo kretati se na nove načine, a dijelom zbog nakupljanja guste fascije, vezivnog tkiva koje se stvrdne kad mišiće koristimo na ograničen, ponavljajući način. Ples, a osobito onaj koji zahtijeva stalno nove, nepredvidljive pokrete poput tanga, tjera tijelo da koristi mišiće i zglobove na raznolik način, što pomaže održavati fasciju elastičnom, a time i ravnotežu i koordinaciju boljima.

Istraživačica Patricia McKinley sa Sveučilišta McGill u Montrealu utvrdila je da argentinski tango posebno pomaže sociabilnosti i pokretljivosti kod starijih odraslih osoba – dva područja koja su usko povezana sa smanjenim rizikom kognitivnog propadanja, budući da je društvena povezanost sama po sebi zaštitni faktor za mozak.

Neurokemija dodira i ritma

Ples u bliskom zagrljaju nije samo fizički izazov; on je i snažan neurokemijski događaj. Prema dr. Northrup, tjelesni dodir, glazba i osjećaj povezanosti tijekom aktivnosti poput plesa pokreću lučenje cijelog niza “hormona ugode” – uključujući dušikov oksid, endorfine, dopamin i oksitocin, hormon povezanosti koji se oslobađa i pri drugim oblicima bliskog, ugodnog kontakta. Ovakav oblik ugodnog, socijalno bogatog fizičkog kontakta pomaže sniziti razinu kortizola, hormona stresa koji je, kada je kronično povišen, povezan s ubrzanim staničnim starenjem, uključujući i moždano tkivo.

Ova kombinacija – manje kortizola uz više spomenutih hormona ugode – djeluje kao svojevrsni dvostruki zaštitni mehanizam: smanjuje se izloženost tvarima koje ubrzavaju stanično propadanje, dok se istovremeno pojačava aktivnost neurokemijskih puteva povezanih s učenjem, motivacijom i emocionalnim blagostanjem.

Praktični koraci

Ako vas zanima kako ovo primijeniti u vlastitom životu, nema potrebe za drastičnim promjenama rasporeda. Zamjena jednog tjednog odlaska u teretanu na traci za hodanje satom plesa u paru – bilo argentinskog tanga, bilo salse ili nekog drugog plesa koji uključuje partnera i element improvizacije – može donijeti znatno veću neurološku korist nego dodatni sat repetitivnog kardio treninga. Većina gradova danas nudi početničke tečajeve plesa u parovima, a mnogi od njih posebno su prilagođeni osobama srednje i starije životne dobi koje nikada prije nisu plesale.

Za one koje trenutačno nemaju priliku ili želju krenuti na tečaj, korisna je i jednostavna svakodnevna vježba za treniranje vestibularnog sustava (sustava za ravnotežu) – stajanje na jednoj nozi zatvorenih očiju nekoliko sekundi dnevno, postupno produljujući vrijeme. Ova vježba, iako daleko jednostavnija od plesa, trenira sličan sustav prostorne orijentacije i ravnoteže koji tango tako intenzivno angažira.

Što ples nije

Vrijedno je razjasniti jednu često pogrešno shvaćenu stvar: korist koju ples donosi mozgu ne dolazi od samog fizičkog pokreta, niti od “uvježbane” koreografije koja se izvodi automatski, bez razmišljanja. Naučen, memoriran slijed koraka koji se ponavlja iz tjedna u tjedan gubi velik dio svoje neurološke vrijednosti upravo zato što mozgu više ne predstavlja izazov – postaje automatski, poput hoda ili vožnje poznatim putem do posla. Korist proizlazi specifično iz spontanosti, improvizacije i neverbalne komunikacije s partnerom, elemenata koji mozak tjeraju da svaki put iznova rješava nov, nepredvidljiv zadatak.

Jednako je vrijedno istaknuti i socijalnu komponentu koja često ostane u sjeni statističkih podataka o smanjenju rizika. Ples u paru gotovo je uvijek i društvena aktivnost – uključuje razgovor prije i poslije plesa, upoznavanje novih ljudi, osjećaj pripadnosti zajednici plesača koji se redovito viđaju. Kronična usamljenost prepoznata je kao jedan od značajnih, no često podcijenjenih čimbenika rizika za razvoj demencije, pa socijalna dimenzija plesa djeluje kao dodatan, samostalan zaštitni sloj, neovisan o čisto motoričkim koristima.

Kome je potreban oprez

Osobe s izraženim poremećajima ravnoteže, aktivnom nestabilnošću zglobova ili drugim ograničavajućim zdravstvenim stanjima trebale bi prije upisa na brže, zahtjevnije oblike plesa u paru razgovarati sa svojim liječnikom ili fizioterapeutom te, po potrebi, potražiti prilagođene, sporije programe pokreta koji uvažavaju njihove individualne granice. Za većinu zdravih žena u srednjim i kasnijim godinama, međutim, plesni podij predstavlja rijetku priliku da se zabava, druženje i ozbiljna zaštita mozga spoje u jednu, iznenađujuće ugodnu naviku.

Zašto je ovo posebno važno u perimenopauzi

Razdoblje oko menopauze donosi i vlastiti, specifičan izazov za mozak. Mnoge žene u ovom razdoblju izvještavaju o privremenim, ali vrlo stvarnim promjenama u koncentraciji, verbalnoj memoriji i osjećaju mentalne “izmaglice” koji se često spominje u razgovorima o ovom životnom razdoblju, a dio stručnjaka to povezuje s promjenama u razini spolnih hormona. Iako je riječ o uglavnom prolaznoj fazi prilagodbe, a ne o trajnom propadanju, ovo je upravo razdoblje u kojem aktivnosti koje potiču zdravlje mozga dobivaju dodatnu težinu.

Umjesto da se osjećaj povremene zaboravljivosti dočeka rezignirano, kao nešto što se “jednostavno mora prihvatiti”, vrijedi ga promatrati kao poziv na akciju – trenutak u kojem ulaganje u aktivnosti poput plesa u paru može imati dvostruku korist: kratkoročnu podršku kognitivnoj jasnoći tijekom same tranzicije te dugoročnu zaštitu od rizika povezanih sa starijom dobi. Ovo ne znači da će ples sam po sebi ukloniti sve simptome perimenopauze, ali znači da djeluje kao snažan saveznik unutar šireg pristupa brizi o mozgu u ovom razdoblju.

Kako početi bez straha od “nespretnosti”?

Jedna od najčešćih prepreka koje žene navode kad razmišljaju o učenju plesa u odrasloj dobi jest strah da su “presporo” ili “nedovoljno graciozne” da bi počele. Vrijedi naglasiti da je upravo taj osjećaj nespretnosti, taj trenutak kad mozak aktivno traži rješenje za nov, nepoznat pokret, dio onoga što ples čini vrijednim izazovom za mozak – za razliku od rutine u kojoj su pokreti već automatizirani. Iskusni plesni instruktori koji rade s odraslim početnicima često primjećuju da je upravo faza učenja, s povremenim spoticanjem i pogrešnim koracima, ta koja tijelo i um najviše tjera na prilagodbu.

Zato ne treba čekati da se “usavrši” tehnika prije nego što se prizna korist; sama činjenica pohađanja tečaja, tjedan za tjednom, uz postupno svladavanje sve zahtjevnijih obrazaca, dovoljna je da mozak dobije redovitu dozu izazova kakvu rijetko koja druga svakodnevna aktivnost pruža.

Glavni izvor:

• Christiane Northrup, Goddesses Never Age: The Secret Prescription for Radiance, Vitality, and Well-Being

Ostali izvori:

• Verghese i sur. (2003.), “Leisure Activities and the Risk of Dementia in the Elderly”, New England Journal of Medicine, longitudinalna studija Albert Einstein College of Medicine
• Patricia McKinley, Sveučilište McGill, istraživanja o argentinskom tangu, sociabilnosti i pokretljivosti kod starijih odraslih osoba

………………

Tekst priredila: MK; Naslovna foto: Magnific

Napomena: Tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički savjet, dijagnozu ili liječenje. Informacije se temelje na navedenim stručnim i znanstvenim izvorima. Za osobne zdravstvene odluke obratite se svom liječniku i specijalistu.

Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.