Zaboravljate riječi usred rečenice. Budite se u tri ujutro, srce vam lupa, a razlog ne znate. Plačete zbog sitnice koja vas prije nikad ne bi dirnula. Odete liječnici, ona vam izmjeri hormone, kaže da je “sve u granicama normale”, i pošalje vas kući s preporukom da manje stresirate — ili s receptom za antidepresive.

Ako vam ovo zvuči poznato, niste jedine. I, što je možda još važnije, niste “malo previše osjetljive”. Neuroznanstvenica dr. Lisa Mosconi, direktorica Women’s Brain Initiative na Weill Cornell Medicine, u svojoj knjizi The Menopause Brain piše da velik dio ovih simptoma ima sasvim konkretno, mjerljivo ishodište — a to nije ono što većina liječnika prva pomisli.

Organ koji nitko ne pregledava

Kad žena u perimenopauzi ode liječniku sa žalbama na maglu u glavi, nesanicu ili tjeskobu, gotovo redovito završi u ginekološkoj ordinaciji. To ima smisla — menopauza je, na kraju krajeva, kraj menstrualnog ciklusa. Problem je, objašnjava dr. Mosconi u knjizi The Menopause Brain, što ginekolozi, koliko god bili vrsni u svom području, nisu educirani za rad s mozgom. A upravo tamo, prema njezinim riječima, nastaje velik dio simptoma koje pripisujemo menopauzi.

Valunzi, nesanica, promjene raspoloženja, zaboravljivost — sve to formalno gledamo kao posljedicu “otkazivanja jajnika”. No jajnici ne proizvode osjećaj tjeskobe niti buđenje usred noći. Dr. Mosconi u svojoj knjizi to objašnjava ovako: iako jajnici imaju svoju ulogu u procesu menopauze, upravo je mozak taj koji vodi cijelu tranziciju, jer reagira na nagli pad i divlje oscilacije estrogena. Drugim riječima, piše autorica, mnogi simptomi koje pripisujemo menopauzi zapravo su neurološki, a ne isključivo ginekološki — rađaju se u mozgu, čak i kad ih osjećamo kroz tijelo.

To nije samo semantička razlika. Ona djelomično objašnjava zašto se toliko žena osjeća neshvaćeno u liječničkoj ordinaciji — jer sustav koji ih pregledava, tvrdi dr. Mosconi, često jednostavno nije dizajniran da traži uzrok tamo gdje se on stvarno nalazi.

“Bikini medicina” i njezine posljedice

Dr. Mosconi za ovaj fenomen u knjizi The Menopause Brain koristi termin koji zvuči gotovo ironično: bikini medicina. Prema njezinu opisu, riječ je o praksi svođenja ženskog zdravlja isključivo na dijelove tijela koje bi prekrio kupaći kostim — dojke i reproduktivne organe. Sve izvan te zone, uključujući mozak, prema njezinim riječima se prečesto tretira kao da funkcionira jednako kod žena i muškaraca.

Problem je što to jednostavno nije točno. Autorica u knjizi ističe da se ženski mozak razlikuje od muškog hormonalno, energetski i kemijski. Te razlike, naglašava izričito, nemaju nikakve veze s inteligencijom niti opravdavaju bilo kakve stereotipe o sposobnostima — ali su itekako relevantne kad je riječ o zdravstvenoj skrbi, posebice u razdoblju kad se hormonalni sustav mijenja iz temelja.

Posljedica bikini medicine vidljiva je u brojkama koje dr. Mosconi navodi u The Menopause Brain, a koje bi trebale zabrinuti svakoga tko se bavi zdravstvenim sustavom: preko 75 posto žena koje potraže pomoć zbog simptoma menopauze na kraju ne dobije nikakvu terapiju. Dio problema leži i u samoj edukaciji liječnika — prema istim podacima iz knjige, manje od jednog od pet specijalizanata ginekologije u SAD-u prolazi formalnu obuku o menopauzi, a ta se obuka često svodi na svega nekoliko sati tijekom cijele specijalizacije.

Zamislite to ovako: sustav koji bi trebao prepoznati i liječiti stanje koje će doživjeti doslovno svaka žena na svijetu, prema podacima koje iznosi dr. Mosconi, u velikoj mjeri nije osposobljen za taj zadatak.

Kako smo došli dovde: kratka povijest jedne predrasude

Da bismo razumjeli zašto je ženski mozak toliko dugo ostao izvan fokusa medicine, dr. Mosconi se u knjizi The Menopause Brain vraća stotinjak i pedeset godina unazad. U 19. stoljeću, piše ona, muški su znanstvenici — među njima i Charles Darwin — tvrdili da su žene intelektualno inferiorne muškarcima. Kao “dokaz” koristili su mjerenje mozga: ženski mozak u prosjeku je bio lakši od muškog za oko pet unci, otprilike 140 grama.

Autorica u knjizi napominje da se ta razlika u težini danas smatra potpuno irelevantnom — kad se uzme u obzir da su i tijela žena u prosjeku manja, razlika u težini mozga jednostavno nestaje. No u vrijeme kad je ta teorija nastala, poslužila je kao opravdanje za isključivanje žena iz visokog obrazovanja i brojnih drugih prava. Riječ je o fenomenu koji dr. Mosconi u The Menopause Brain naziva neuro-seksizmom — mitom da je ženski mozak po definiciji slabiji od muškoga.

Ni sama riječ “estrogen” nije lišena te povijesti. Dr. Mosconi u knjizi navodi da dolazi od grčke riječi oistros, što znači bijes ili luda želja — što, piše autorica, dodatno govori koliko je dugo ženska fiziologija bila povezivana s mentalnom nestabilnošću, umjesto da se promatra kao legitiman biološki proces.

Ta je predrasuda imala i vrlo konkretne, praktične posljedice koje su, prema autoričinu opisu u The Menopause Brain, trajale do nedavno. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) zabranjivala je ženama u reproduktivnoj dobi sudjelovanje u kliničkim ispitivanjima lijekova, navodno kako bi se zaštitili potencijalni fetusi. Rezultat je bio, piše dr. Mosconi, da su desetljećima medicinski podaci prikupljani gotovo isključivo na muškim ispitanicima — a onda su se ti nalazi jednostavno primjenjivali i na žene, kao da razlike ne postoje. Čak i danas, dodaje autorica u knjizi, velik dio pretkliničkih istraživanja i dalje koristi isključivo mužjake životinja, uz obrazloženje da hormonalne fluktuacije kod ženki navodno “kompliciraju” rezultate.

Drugim riječima, zaključuje dr. Mosconi, ženski mozak nije samo zanemarivan zbog nedostatka interesa — bio je sustavno isključivan iz istraživanja koja su trebala reći kako se njime skrbiti.

Brojke koje mijenjaju perspektivu

Kad razumijemo taj kontekst, statistike o ženskom zdravlju u srednjim godinama dobivaju sasvim novo značenje. Prema podacima koje dr. Mosconi navodi u The Menopause Brain, nakon menopauze omjer neuroloških i psihijatrijskih poremećaja — tjeskobe, depresije, Alzheimerove bolesti — naglo raste kod žena u odnosu na muškarce iste dobi, s omjera koji je prije menopauze bio otprilike izjednačen na omjer od 2:1 ili više u korist žena.

Možda najupečatljiviji podatak koji dr. Mosconi ističe u knjizi glasi ovako: žena u pedesetima ima dvostruko veću vjerojatnost da će tijekom ostatka života razviti depresiju, tjeskobu ili demenciju, nego da će oboljeti od raka dojke. A ipak, piše autorica, rak dojke je prepoznat kao ozbiljna, dobro financirana tema javnog zdravlja — dok mentalno i kognitivno zdravlje žena u menopauzi, prema njezinoj analizi, ostaje na marginama medicinske pažnje i istraživačkog novca.

Razlog te razlike, tvrdi dr. Mosconi u The Menopause Brain, dijelom leži upravo u bikini medicini: rak dojke “spada” u područje koje se tradicionalno smatra ženskim zdravstvenim pitanjem, jer se tiče organa ispod kupaćeg kostima. Tjeskoba, depresija i rizik od demencije, iako izravno povezani s hormonalnom tranzicijom kroz koju žena prolazi, ne uklapaju se u tu usku definiciju — pa, kako autorica argumentira, ostaju nevidljivi.

Zašto je ovo relevantno baš vama

Ako ste u perimenopauzi ili se njoj približavate, ova povijest koju iznosi dr. Mosconi u The Menopause Brain nije samo akademska zanimljivost. Ona objašnjava vrlo konkretno iskustvo koje mnoge žene dijele: osjećaj da vas liječnik ne shvaća ozbiljno, da vas se šalje od specijalista do specijalista bez jasnog odgovora, ili da vam se emocionalni simptomi automatski pripisuju stresu, umjesto da se povežu s hormonalnom tranzicijom.

Razumijevanje da moždana magla, nesanica i promjene raspoloženja mogu biti neurološki, a ne samo “ginekološki” simptomi — kako to naziva i objašnjava dr. Mosconi u svojoj knjizi — mijenja i način na koji možete pristupiti razgovoru s liječnikom. Umjesto da opisujete samo valunge i neredovite cikluse, vrijedi jasno spomenuti i kognitivne i emocionalne promjene — te tražiti da se one uzmu u obzir kao dio iste slike, a ne kao odvojen, “psihološki” problem.

To ne znači da je svaka epizoda tjeskobe ili zaboravljivosti nužno hormonalnog podrijetla, niti da liječnici namjerno zanemaruju pacijentice. Znači, prije svega, da vrijedi inzistirati na cjelovitom pristupu — i ne prihvatiti bez pitanja prvi recept za antidepresive, ako sumnjate da je uzrok vaših simptoma zapravo hormonalna tranzicija koja se odvija u vašem mozgu, onako kako je opisuje dr. Mosconi.

Umjesto zaključka

Menopauza dugo nije imala svoju medicinsku disciplinu — nije bila dovoljno “ginekološka” za ginekologe niti dovoljno “neurološka” za neurologe, pa je, piše dr. Mosconi u The Menopause Brain, upala u prazninu između specijalizacija. Ta praznina ima ime, i sad kad ga znamo, lakše je prepoznati kada nas sustav iznevjeri.

Vaš mozak nije usputna napomena u priči o menopauzi. On je, prema tezi koju dr. Mosconi iznosi u svojoj knjizi, njezino središte. Znanje o tome ne rješava sve simptome preko noći, ali mijenja pitanje koje postavljate sebi i svom liječniku — s “jesam li poludjela” na “što se točno događa u mom mozgu, i što mogu učiniti povodom toga”.

Izvor:

• Lisa Mosconi, PhD, The Menopause Brain: The New Science for Women to Navigate Midlife and Optimise Brain Health for Later Years (Allen & Unwin / Avery, 2024) — poglavlja 1 i 2.

Napomena: Tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički savjet, dijagnozu ili liječenje. Informacije se temelje na navedenim stručnim i znanstvenim izvorima. Za osobne zdravstvene odluke obratite se svom liječniku i specijalistu.

…………………………..

Tekst priredila: MK; Naslovna foto: Magnific

Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.