Djeca završavaju školu, kreću pripreme za Advent, Božić, zimske praznike, proslave, domjenci, partyji na sve strane. Treba kupit poklone, razigrat ko će što, ko će pečenku, ko će peć kolače, ko će francusku, ko će salate, ko nosi vino, ko će pokupit djecu, ko će gdje za Novu… Majke ti, organiziraš Božić kao da dolazi papa, a ne familija na ručak. Sve nahajpano, svi negdje trče, svi nešto moraju, a ti se do kraja godine izmoriš ko nenormalana. I onda dođe 1.1. i netko očekuje da ćeš, nakon svega toga, svježa i odmorna donijeti velike životne odluke. „Od ove godine treniram.” „Zdravije jedem.” „Više čitam.” „Manje radim.” „Više putujem.” „Pokrećem biznis.” „Od sad sve drugačije.” Ma daj, jedva znaš kako se zoveš. 

Zato smo zadnjih godina počeli da izvineš, srati po novogodišnjim odlukama. „Ma kakve odluke, ne treba ti 1.1. da nešto promijeniš. Svaki dan možeš krenuti. Treba raditi ono što trebaš, a ne čekati Novu godinu.” I istina je. Ali ono što nitko baš ne želi priznati je da mi novogodišnje odluke ipak imamo. Samo ih vrlo često ne donosimo 1.1. Donosimo ih 1.9. ili 7.9. kad počinje škola. Jer realno, kolovoz je možda najlijeniji mjesec u godini. Usporiš. Odmoriš se. Sjedneš na 150 kava. Seremo k’o grlice o životu, poslu, ljubavi, novcu, planovima i svemu što ćemo „od jeseni”. I odjednom imaš vremena misliti.

Što ja zapravo želim?

Što bih promijenila?

Što bih dodala?

Što bih izbacila?

Što bih probala?

Što bih konačno napravila?

I onda, potpuno neopterećeno, na godišnjem odmoru doneseš odluku koja ti se čini kao fenomenalna ideja. Ja sam, recimo, gotovo svaki novi projekt u svom životu smislila ili započela preko godišnjeg. Jer ti se na godišnjem nekako oslobodi prostor u glavi. I onda misliš: „Pa ja bih mogla ovo!” „A što ne bih ono?” „Čekaj, pa mogu i ovo treće!” I tako si lijepo, dok ležiš i piješ kavu, osmisliš potpuno novi život. Problem nastane kad se vratiš s godišnjeg. Krene posao, obaveze, rokovi i stvarni život pa nakon nekog vremena pogledaš što si sve sebi zadala i pomisliš: „Bože dragi, đe mi se pamet pomutila dok sam ovo smišljala na godišnjem?” 😂 

Ali dobro. Ja sam takva cijeli život. Još kao mala bila sam kampanjac. Učila bih kad zagusti, sve u zadnji čas, prepisivanje u zadnji čas, učenje u zadnji čas — ono, kampanja do kraja. Ali zato bi svaka nova školska godina za mene bila veliki novi početak. „E, sad ću ja sve drugačije.” Učit ću redovito. Sve ću pisati na vrijeme. Bilježnice će mi biti lijepo posložene. Torba uredna kao Sandrina (frendica iz klupe, savršeno posložena i presložena😂). Pernica pici-mici. Sve će imati svoje mjesto. Ja ću biti organizirana, odgovorna i vrijedna učenica. Prođu dva tjedna. Radni stol — rasturen. Stolica zatrpana robom. Torba, brate, fali pola stvari. Jedna bilježnica negdje, druga nigdje?! Olovke otišle na školski izlet. Gradivo se već nakupilo. I opet sve u zadnji čas. 

I šta? Šta ima veze? To je očito sastavni dio života. Nekad nešto odlučiš pa izdržiš tri mjeseca. Nekad tri tjedna. Nekad tri dana. Nekad se držiš svega što si zamislila, a nekad od svega ostane samo dobra priča za ispričati. Ja sam skontala da se više ne želim popravljati. Ne želim više stalno od sebe raditi neku novu, bolju, pametniju, discipliniraniju verziju sebe. Jednostavno nemam više vremena za to. Što se kaže — ja sam svoje otpatila. Dovoljno sam se već analizirala, popravljala, disciplinirala, preispitivala i pokušavala postati ono što sam mislila da bih trebala biti. Sad mi je puno zanimljivije vidjeti što mi se radi. Ako mi je do neke odluke — donijet ću je. Ako mi se nešto novo radi — napravit ću. Ako me drži mjesec dana — super. Ako me drži šest mjeseci — još bolje. Ako sve skršim nakon dva tjedna — jebaji ga.😂 Pravit ću se da odluku nikad nisam ni donijela, jer mi je tako lakše. Jer možda nije poanta u tome da svaka odluka mora trajati zauvijek. 

Možda je dovoljno dovoljna😂 poanta u tome da si na trenutak stala. Sabereš se. Pogledaš svoj život izvana. PITAŠ SE KAKO TI JE ZAPRAVO. Što ti se sviđa. Što ti više ne treba. Što bi dodala. Što bi izbacila. Gdje bi išla. Što bi probala. I onda nešto odlučiš. Meni je već i to dovoljno. Jer kad donesem neku odluku koja me veseli, ja se nekako uzemljim. Ne zato što sad odjednom postajem savršeno disciplinirana osoba, nego zato što imam osjećaj da sam se ponovno spojila sama sa sobom. Da znam gdje sam. Da znam što želim. Da sam malo zastala usred ovog ludila i pogledala kakav život zapravo živim. I ako iz toga izađe neka nova odluka — super. Ako traje mjesec dana — super. Ako traje godinu dana — još bolje. Ako ne traje — pa šta? 

Tko kaže da ne možemo opet izmisliti novogodišnje odluke 1.11.? Ili 15.11.? Ili 3.2.? Ili, zamisli hrabrosti, u utorak u 16:37? Tko je rekao da život mora imati točno određene datume za nove početke? Ako mene pitaš — možeš krenuti kad god ti se kreće. A meni je, za sada, sasvim dovoljno što sam se ove nove školske godine odlučila vratiti u teretanu. Preživjela sam prvi tjedan. Dalje ćemo vidjeti. 😂 I možda je baš to cijela mudrost. Ne moraš svaki put postati nova ti. Dovoljno je da se na vrijeme sjetiš stare sebe i pitaš je: „Jesi ti još uvijek dobro?” 

Ako kažeš da jesi — vozi, Miško.

Ako kažeš da nisi — nešto mijenjaj.

A ako promijeniš pa se predomisliš — je*iga, život nije Excel tablica.

Život je stara bakina bilježnica s receptima – mao odokativno, malo po osjećaju, nešto se prolije, nešto zagori, nešto ispadne skoro savršeno, a na kraju svejedno kažeš: “E, ovo ćemo opet”.

Do slijedećeg čitanja pozdravlja vas Milica!

PS. Za extra dozu humora zapratite Milicu na njenom IG profilu – @milica_tomljenovic