Pravnica Vlatka Bušić objašnjava zašto predbračni ugovor nije dokument nepovjerenja nego odgovornosti, što o imovini bračnih drugova kaže Obiteljski zakon i zašto bi o njemu posebno trebale razmišljati dvije skupine žena o kojima se rijetko govori – kućanice i poduzetnice.

Draga Vlatka,
o novcu u ljubavi rijetko razgovaramo naglas, a o predbračnom ugovoru još rjeđe. Čim se ta riječ izgovori, u zraku visi pitanje povjerenja. Zato sam htjela razgovarati s nekim tko u praksi vidi što se događa kad tog razgovora nije bilo i tko može objasniti zašto taj papir može biti jedan od najpametnijih poteza dvoje ljudi koji se vole.

Kad netko spomene predbračni ugovor, većina ljudi odmah pomisli na razvod. Odakle ta predrasuda?
Prva misao gotovo je uvijek ista: „On ili ona već razmišlja o razvodu. Ulazi u brak s figom u džepu.“ Ta je predrasuda toliko duboko ukorijenjena da se mnogi parovi nikad ni ne usude otvoriti tu temu. A upravo ih ta šutnja kasnije može skupo stajati.

Ja na predbračni ugovor gledam sasvim drukčije. To nije dokument nepovjerenja, nego dokument odgovornosti. Riječ je o razgovoru koji dvoje odraslih, zrelih ljudi treba voditi dok su još na istoj strani.

Krenimo od osnova. Što kaže zakon – što je u braku moje, a što naše?
Obiteljski zakon, u člancima od 35. do 39., razlikuje dvije „košarice“ imovine: vlastitu imovinu i bračnu stečevinu. Bračni drugovi mogu imati i jedno i drugo.

Vlastita imovina je sve što ste imali u trenutku sklapanja braka – stan kupljen prije braka, ušteđevina, automobil, poslovni udjeli, tvrtka. Vlastita je i imovina koju tijekom braka dobijete nasljeđivanjem ili darovanjem, primjerice kad vam roditelji za života daruju stan ili vikendicu. Isto vrijedi za autorsko djelo: ono pripada bračnom drugu koji ga je stvorio.

Bračna stečevina je sve što bračni drugovi steknu radom tijekom bračne zajednice ili što potječe iz te imovine. Tu ulaze plaće, honorari, prihodi od obrta, dobitak od igara na sreću ostvaren za vrijeme braka, ali i imovinska korist od autorskih i srodnih prava nastala tijekom braka.

Ukratko, zakon polazi od jednostavne ideje: sve što ste zaradili dok ste bili u braku dijelite na pola, osim onoga što je izričito definirano kao vlastita imovina.

Ima li tu nešto što ljude iznenadi?
Ima, i to često. Uzmimo stan koji ste imali prije braka i koji tijekom braka iznajmljujete. Sam stan i dalje je vaša vlastita imovina. Ni prihod od najma vlastitog stana ne postaje automatski bračna stečevina samo zato što je ostvaren tijekom bračne zajednice. Posebno treba razjasniti situacije u kojima se vlastita sredstva miješaju sa zajedničkom zaradom ili se zajednički ulaže u nekretninu.

Na papiru sve zvuči jednostavno, no u praksi nastaje cijeli niz sporova upravo ondje gdje se vlastita imovina i bračna stečevina miješaju: kod prihoda od vlastite imovine, kod ulaganja u nju tijekom braka i kod neravnoteže u tome tko zarađuje, a tko se brine o domu i djeci.

Gdje najčešće nastaju problemi?
Gotovo uvijek kroz jedan od dva scenarija.

Prvi je financijska neravnoteža. Jedan partner zarađuje više i gradi karijeru, a drugi se više brine o djeci i kućanstvu ili radi slabije plaćen posao. Zakon kaže da se bračna stečevina dijeli na pola i to zvuči pošteno. Ali ono što papir ne vidi jesu godine u kojima je jedan partner žrtvovao karijeru, neplaćeni rad u kući, pauze u radnom stažu i propuštene prilike na tržištu rada.

Drugi je imovinska neravnoteža. Jedan partner ulazi u brak s nekretninama, poslovnim udjelima ili tvrtkom, a drugi s gotovo ničim. Zakon tu početnu imovinu štiti kao vlastitu, ali prihodi, ulaganja, refinanciranja i rast vrijednosti tijekom braka – sve to može postati sporno.

Ako dogovora unaprijed nema, te se sive zone kasnije raspetljavaju na sudu, uz vještačenja i dugotrajne sporove. Predbračni ugovor služi tome da sive zone pretvori u crno na bijelo – dok još nema sukoba, povrijeđenog ega i potrebe da se onog drugog „pobijedi“.

Možeš li to pokazati na primjeru iz prakse?
Supružnici tijekom braka kupe luksuznu nekretninu. Kod razvoda sud je tretira kao bračnu stečevinu i dijeli na pola. Suprug tvrdi da je nekretnina kupljena isključivo kreditom i novcem koji je prije braka dobio na dar od roditelja, ali za to nema jasan pisani trag ni kvalitetnu dokumentaciju.

Postupak se komplicira, vještaci ulaze u trag novcu, postupak ide u ponavljanje, troškovi rastu, a odnos supružnika dodatno se urušava. Da su pri kupnji jasno dokumentirali iz kojih se sredstava nekretnina financira i ugovorom uredili svoje udjele i obveze, smanjili bi prostor za kasniji spor. Ugovor ne zamjenjuje dokumentaciju o podrijetlu novca, ali može unaprijed razjasniti kako partneri uređuju svoje imovinske odnose.Dobro sastavljen ugovor ne znači da nesuglasica neće biti, ali unaprijed razjašnjava ključna pitanja zbog kojih sporovi nastaju

Mnoge žene danas žive u izvanbračnoj zajednici. Vrijedi li sve ovo i za njih?
Vrijedi. Životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili je nastavljena sklapanjem braka, ostvaruje imovinske učinke koje zakon veže uz izvanbračnu zajednicu

Evo primjera. Žena ima stan od prije početka zajednice, dakle riječ je o njezinoj vlastitoj imovini. Tijekom zajednice partner uloži znatan novac i rad u adaptaciju: mijenjaju se instalacije, postavljaju nove pločice, uređuje se potkrovlje, a vrijednost stana znatno raste. Kad zajednica prestane, stan i dalje glasi samo na nju, ali partner tvrdi da ima pravo na dio vrijednosti jer je ulagao. Nastaje spor: je li to bio dar ili zajedničko ulaganje, ima li on pravo na naknadu ili na suvlasnički dio?

Da su na početku uredili imovinske odnose ugovorom, bilo predbračnim bilo posebnim ugovorom izvanbračnih partnera, unaprijed bi se znalo kako se tretiraju ulaganja, adaptacije i eventualna dobit.

Rekla si da su ti posebno važne dvije skupine žena: kućanice i poduzetnice. Zašto baš one?
Zato što se o njima rijetko govori, a u obje situacije dobro sastavljen ugovor može biti ključan alat zaštite – i ljubavi, i imovine, i onoga što je možda najvažnije: osjećaja pravednosti. Žena kućanica svoj rad ne naplaćuje, a poduzetnica često ulazi u brak s ozbiljnom vlastitom imovinom.

Kako izgleda tipična priča žene koja je godinama brinula o domu?
Par je u braku 15 godina. Na početku oboje rade, ali s dolaskom prvog djeteta dogovore da će ona ostati kod kuće. Ono što je trebalo biti privremeno potraje godinama. Ona brine o djeci i kućanstvu, a on gradi karijeru, napreduje i zarađuje sve više.

Kad se počnu razilaziti, ona kaže: „Nemam ništa svoje. Plaća je išla na njegov račun, stan je upisan na njega, a ja godinama nisam radila.”

Tu je važno odmah razjasniti: to što nije primala plaću ne znači da nema pravo na bračnu stečevinu. Za pravo na polovicu bračne stečevine nije joj potreban poseban ugovor kojim bi se njezin rad u kućanstvu tek priznao. Ne treba dokazivati da je svaki skuhani ručak vrijedio jednako kao dio njegove plaće.

Ali pravo na polovicu bračne stečevine nije isto što i sigurnost nakon razvoda. Dok je on gradio karijeru, ona je možda izgubila godine radnog staža, mogućnost napredovanja i vlastitu financijsku samostalnost. Podjela postojeće imovine sama po sebi ne rješava sve posljedice takvog obiteljskog dogovora.

Upravo tu razgovor o bračnom ugovoru dobiva smisao. Njime mogu unaprijed razjasniti što čini njihovu imovinu i kako će je podijeliti, ali i dogovoriti dodatnu imovinsku zaštitu za partnera koji zbog skrbi o obitelji smanjuje ili napušta plaćeni rad — primjerice, isplatu određenog iznosa ili prijenos određene imovine.

Poanta, dakle, nije da ona ugovorom tek zasluži svoju polovicu, nego da oboje na vrijeme prepoznaju dugoročne posljedice odluke da jedan partner preuzme veći dio brige o obitelji. Ako je odluka zajednička, pošteno je razgovarati i o tome kako će se podijeliti njezine financijske posljedice.

A ako par živi u kući koju je jedno od njih naslijedilo?
I to je čest slučaj. On je prije braka naslijedio kuću. Nakon vjenčanja ondje žive i zajedno ulažu: dignu kredit, promijene krov i fasadu, urede dvorište, opreme unutrašnjost. Kredit se otplaćuje iz obje plaće, ali ona radi skraćeno kako bi se više brinula o djeci.

Nakon 12 godina brak se raspada. Kuća je u zemljišnim knjigama upisana samo na njega i on kaže: „Kuća je moja, naslijedio sam je, ti nemaš ništa.“ Ona sada u postupku mora dokazivati koliko je zajedničkog novca uloženo i kolika je razlika u vrijednosti kuće prije i nakon ulaganja.

Ugovorom su mogli unaprijed odrediti da kuća ostaje njegova vlastita imovina, ali da se sva ulaganja tijekom braka smatraju bračnom stečevinom. U slučaju razvoda ona bi imala pravo na povrat polovice zajedničkih ulaganja i na dogovoreni postotak povećanja vrijednosti nekretnine, primjerice 30 posto. Tako je jasno da ona nije gošća u tuđoj kući, nego partnerica čiji se doprinos poštuje.

Prijeđimo na poduzetnice. Kako one mogu zaštititi ono što su stvorile prije braka?
Zamislimo poduzetnicu koja je prije braka kupila tri stana – dva iznajmljuje, a u trećem živi. Udaje se i suprug se useljava k njoj. Prihodi od najma i dalje idu na njezin račun, ali on sudjeluje u uređenju, predlaže investicije, a dio prihoda troši se na zajedničke troškove.

Bez ugovora stanovi su formalno njezina vlastita imovina, ali prihodi, reinvestiranje i eventualna kupnja novih stanova tijekom braka postaju sporna zona. Kod razvoda on kaže: „Sve smo to gradili zajedno, imam pravo na pola.“ Ona se osjeća izdano jer je u brak ušla s već stvorenom imovinom, ali je nije jasno zaštitila.

Slično je i kad jedan od tih stanova proda, a novac uloži u zajednički projekt, primjerice uređenje nove nekretnine ili razvoj posla. Novac formalno dolazi iz njezine vlastite imovine, ali u projektu sudjeluju oboje: jedno ima ideju, drugo organizira radove i vodi administraciju. Kod razvoda sve postaje polje dokazivanja – što je ostalo vlastita imovina, što je postalo bračna stečevina i koliko tko ima pravo tražiti.

Predbračnim ugovorom moglo se odrediti da tri stana ostaju isključivo njezina, da se prihodi od najma mogu trošiti na zajedničke troškove a da suprug time ne postane suvlasnik, u kojem se omjeru ulazi u svaki zajednički projekt i kako se dijeli dobit ili rast vrijednosti te da se novi stanovi kupljeni tijekom braka iz zajedničkih prihoda smatraju bračnom stečevinom koja se dijeli 50 : 50. Tako ona štiti ono s čime ulazi u brak, a istodobno je poštena prema svemu što će zajedno stvoriti.

A što ako je riječ o tvrtki koja tijekom braka znatno naraste?
To je jedna od najosjetljivijih situacija. Ona je osnovala tvrtku prije braka, kad je njezina vrijednost bila skromna. Tijekom godina tvrtka posluje sve bolje, dolaze investicije i znatno raste. Suprug formalno nije suvlasnik, ali preuzima veći dio brige o djeci, odustaje od dijela vlastite karijere i tako joj omogućuje da se potpuno posveti poslu.

Ako brak završi bez ugovora, otvara se pitanje koliki dio rasta vrijednosti tvrtke pripada bračnoj stečevini, a koliki ostaje njezina vlastita imovina. Ona strahuje da će morati prodavati udjele kako bi isplatila supruga, a on da će sav njegov nevidljivi rad oko obitelji ostati nepriznat.

Predbračnim ili bračnim ugovorom moglo se unaprijed odrediti da poslovni udjeli stečeni prije braka ostaju njezini, ali da se određeni dio rasta vrijednosti nastalog u braku, primjerice 20 posto, smatra bračnom stečevinom – pa se ili dijeli, ili se suprugu isplaćuje dogovoreni iznos. Time se štiti kontinuitet poslovanja, a on dobiva jasno priznanje svog doprinosa obitelji.

Što bi na kraju poručila paru koji o svemu tome nikad nije razgovarao?
Svi ovi primjeri pokazuju isto. Kad dogovora nema, sive zone kasnije raspetljavaju sud i vještaci. Kad ga ima, unaprijed se zna što je čije i kako se priznaje doprinos svakog partnera – i onoga koji zarađuje, i onoga koji brine o domu i djeci.

Zato razgovarajte dok se volite. To je jedini trenutak kad još možete razgovarati bez mržnje, ponosa i boli.

Hvala ti, Vlatka, na ovom jasnom i iznimno korisnom razgovoru.

Intervjuirala: Martina Komerički; Fotografije: privatna arhiva sugovornice