Prije par dana objavila sam ovu objavu na Instagramu i otišla je viralno. U samo pet dana skupila je više od 60 tisuća pregleda. Ali ono što mi je bilo puno zanimljivije od samog broja pregleda dogodilo se u komentarima. Žene su počele pisati što njih pere u tri ujutro, a preko dana uredno hodaju okolo kao da su potpuno normalne, stabilne i emocionalno zbrinute osobe.
😂

I zapravo, kad malo bolje razmislim, u našoj glavi nakon 40. postoji jedan ozbiljan noćni dispečerski centar. Radi od 2:47 do 5:13 i ne jebe živu silu. Taman kad si pomislila da si sve riješila, mozak krene: što ako sam fulala život, što ako sam loša mama, što ako se nekome koga volim nešto dogodi, što ako ovako izgleda moj život do osamdesete, jesam li još uvijek seksi ili sam samo žena koja zna gdje su popusti u Konzumu? A onda još provjeriš jesi li zaključala vrata. U 5:13 konačno zaspiš, a u 6:30 zvoni alarm. Staviš korektor, skuhaš kavu, pošalješ tri maila i kažeš: „Ma dobro sam, samo sam se loše naspavala.“ I tako svaki dan. Dok sam čitala komentare ispod te objave, shvatila sam koliko su zapravo ta naša noćna pitanja slična. Samo ih preko dana nekako bolje sakrijemo.

Jedno od njih je ono neugodno pitanje koje se negdje oko četrdesete počne pojavljivati ispod svega ostalog: jesam li ja uopće dobro posložila svoj život? Ne mislim na to jesmo li ostvarile baš sve ciljeve koje smo si zacrtale s 27. Mislim na nešto puno dublje. Na onaj trenutak kad se navečer sve stiša i odjednom se pitaš: „Čekaj… je li ovo stvarno život koji sam htjela?“ Jer do četrdesete već imaš cijelu konstrukciju. Posao, kredit ili stan, partnera ili bivšeg partnera, djecu,
roditelje, obaveze, prijatelje, psa koji treba van baš kad ti se najviše spava. I nije baš da možeš ujutro ustati i reći: „Ljudi, predomislila sam se, danas bih ipak neki drugi život.“ Sa 25 još uvijek možeš spakirati tri majice u ruksak i otići. Sa 45 gledaš sve što si izgradila i misliš: „Dobro, a gdje se točno nalazi dugme za početne postavke?“ Ali možda problem nije u tome što smo zakasnile. Možda samo prvi put imamo dovoljno iskustva da priznamo sebi što nam više ne
odgovara.

I onda se na to nadoveže još jedna velika ženska boljka – osjećaj da smo možda negdje putem podbacile kao mame. Ne pitamo se više jesmo li savršene, jer smo valjda dovoljno dugo žive da znamo da takva mama ne postoji. Ali pitamo se jesmo li bile dovoljno prisutne, jesmo li previše radile, jesmo li nešto propustile, jesmo li nešto sjebale, a da toga još nismo ni svjesne. I onda jednog dana dijete ode na faks, zatvori vrata svoje sobe i ti ostaneš u hodniku s osjećajem da je upravo završio najvažniji projekt tvog života, a nitko ti nije dao završni izvještaj. Nema ocjene.

Nema evaluacije. Nema maila iz HR-a: „Čestitamo, uspješno ste završili roditeljstvo.“ Samo stojiš i misliš: „Jesam li dobro napravila?“
A onda, negdje između svega toga, dođe i ona misao o kojoj se najmanje voli pričati – da više ništa nije zauvijek. Telefon koji zazvoni kasno navečer. Nalaz koji čekaš. Roditelji koji više nisu mladi. Djeca koja jesu odrasla, ali ih više ne možeš zaštititi od svega. I odjednom shvatiš koliko toga u životu zapravo nije pod tvojom kontrolom. To je valjda jedan od najtežih dijelova odrastanja: shvatiti da ne možeš sačuvati od svega ljude koje voliš. Možeš biti uz njih, možeš ih voljeti, možeš im skuhati juhu, nazvati ih pet puta i poslati poruku „javi se kad stigneš“, ali ne možeš upravljati životom.

I onda, naravno, kao šlag na tortu, dođe ono pitanje koje si možda ne želimo priznati ni same sebi: što ako više nemam snage za sve ovo? Jer žena četrdeset plus često izgleda kao da je osobni logistički centar za najmanje tri generacije. Zna gdje su putovnice, kad mama ima pregled, kad dijete ima ispit, kad treba servisirati auto, tko je alergičan na što i gdje je punjač koji svi traže. Radi, kuha, organizira, rješava, sluša, tješi, pamti. I onda navečer legne i shvati da joj se više ne da ni pričati. I umjesto da kaže „umorna sam“, često kaže „ma ništa mi nije“. Jer smo se nekako navikle misliti da je umor samo nešto što treba prespavati. A možda nije. Možda smo samo predugo pokušavale imati dovoljno snage za sve. I možda je upravo zato jedno od najdubljih pitanja četrdesetih ono koje nema veze samo s borama, kilogramima i sijedima, iako ćemo, budimo realne, i o tome razgovarati. Radi se o tome da se jednog dana pogledaš u
ogledalo ili staru fotografiju i shvatiš da ti ne nedostaje nužno tvoje mlađe lice. Nedostaje ti ona žena koja je nekad imala svoje snove, svoje ludosti, svoje planove i neku suludu vjeru da može sve. I onda se pitaš gdje je nestala.

A možda nije nestala. Možda je samo dvadeset godina bila zauzeta time da svima drugima bude ono što im treba. I možda je zato četrdeseta zapravo čudno lijepo mjesto za biti. Ne zato što je sve savršeno. Nego zato što napokon počinješ razlikovati ono što stvarno želiš od onoga što si mislila da moraš željeti. Ne moraš dati otkaz. Ne moraš se razvesti. Ne moraš kupiti kartu za Bali i pronaći svoju „novu sebe“ na nekom jogijskom retreatu. Ponekad je dovoljno da jednu
subotu ne ideš nikome pomagati. Da popiješ kavu dok je još vruća. Da ne odgovoriš odmah na poruku koja počinje s „Samo jedno pitanje…“. Da odeš u dućan i vratiš se kući samo s onim po što si stvarno došla. Da obučeš nešto što ti se sviđa, a ne nešto „što može proći“. Da kažeš „ne mogu danas“ bez dodatnih sedamnaest rečenica objašnjenja. I da, kad te opet u 3:17 uhvati životna kriza, prvo provjeriš jesi li gladna, žedna ili samo moraš piškiti.

Jer budimo realne, nakon 40. nije svaka egzistencijalna kriza poziv na transformaciju. Nekad ti samo fali magnezij i osam sati sna. 😂 I možda je upravo tu cijela stvar. Ne moramo se vratiti onoj ženi koja smo bile. Ne moramo ponovno imati 25. Ne moramo svima dokazivati da možemo sve. Možda samo trebamo ponovno upoznati ovu koja smo danas. Ovu koja je prošla svašta, koja je umorna, koja puno toga zna, koja se još uvijek smije glupostima i kojoj se
ponekad stvarno samo sjedi u miru i pije kava dok je vruća. I ako se noćas u 3:17 opet probudiš i mozak ti krene s onim svojim: „A što ako sam zakasnila?“, možda mu samo reci: „Nisam. Samo sam napokon došla na svoje.“ A onda popij vode, odi piškiti, namjesti jastuk i pokušaj ponovno zaspati. Jer sutra je novi dan. I sve te čeka jovo nanovo. 😂❤️