To je uglavnom bilo u trenucima kad sam ja izražavala stav drugačiji od njenog.

Tad sam se pravila da me to ne dira. Bila bi još bjesnija na nju i život što me smjestio u njenu kuću i jedva sam čekala dan da odem.

Bome me dira i dan danas!

Nesreća je bila što sam iz Zagreba, pa nisam mogla pobjeći na studij u neki drugi grad, a studirati sam htjela pa sam trpila takve i slične spuštalice godinama.

Kad sam se sa 24. godine odselila napokon od doma, naivno sam mislila da sam se odselila od svega.

Da me njene riječi više neće moći gađati otrovnim strelicama ako mi nije blizu.

“Misliti je drek znati!”, kako kaže narodna poslovica 😜

Tko će te takvu htjeti je u meni kreiralo razno razne programe i identitet da sam “previše” – onaj famozni too much.
Tko će me htjeti zaposliti ili voljeti kad imam, zamisli, svoje mišljenje!
Tko će htjeti bilo šta samnom kad sam naporna, pametujem, previše pričam, tražim,…i lista ide u nedogled stvari za koje sam bila mami previše.

Da bi prevenirala odbijanje, zato što sam “previše”, naučila sam šutjeti, smanjiti se, ne tražiti ništa, ne primati, ne zahtjevati i ne sanjati pre veliko jer je to sve “previše”!

Sve se to prelijevalo i u mom privatnom i poslovnom životu.

Nisam se znala zauzeti za sebe, a nisam ni željela da ne ispadnem – too much!

Dok pišem ovo sada prisjećam se osjećaja u tijelu dok sam živjela život “dobre curice” koja mora trpjeti i šutjeti. Cijelo me tijelo boljelo. Živjela sam godinama s bolovima.

Tu dobru curicu život je odveo u odjel gdje je voditelj bio zlostavljač. Mobbingirao je sve. Da sam se znala postaviti za sebe digla bi sidro vrlo brzo nakon što sam shvatila da to nema smisla. Ali nisam pa sam ostala i godinama trpila.

Lekcija, lekcija, lekcija,..

Pišem vam ovo da vam objasnim, ako još niste to kod sebe osvjestile, kako “mi nismo takve” nego smo postale takve uslijed životnih okolnosti. Okove koje sam na dušu i život tada dobila lomila sam godinama. Dan danas se ponekad pitam jesam li previše. Sanjam li pre veliko?! Dan danas mi u život uđe osoba koja me testira i kaže mi u lice stvari koje mi je mama govorila.

Testing…testing…Universe ti šalje ljude da vidi jesi li zacijelila rane. Ako nisi da ti ih pokaže.
“Tu još krvariš darling!”

Traume su stvarne. I ne moraju biti ogromne tipa silovanja. Mogu biti ovoga tipa. Da vas netko konstantno psihički i emocionalno podbada.

Da vam mama cijelo djetinjstvo govori: “Ajme kako si ti glupa i nesposobna!” mislite li da bi imale samopouzdanja?! Da bi se prijavile na neku top poziciju?

Jel onda manjak samopouzdanja zato što ste se “takve rodile” ili zato što netko nije odradio roditeljski posao kako treba?!

Za razmišljanje preko vikenda 🙂

Napisala: Martina Komerički